Život u duhu

STIH 16.

Kažem, dakle: Živite po Duhu, i nećete ispuniti požudu tijela.

„Nisam zaboravio što sam vam rekao o vjeri u prvom dijelu svoga pisma. Zato što vas potičem na uzajamnu ljubav, nemojte misliti da sam se vratio na svoje učenje o opravdanju samo po vjeri. Još sam uvijek istoga mišljenja. Da uklonim svaku mogućnost nesporazuma, dodajem ovo objašnjenje: ‘Živite po Duhu, i nećete ispuniti požudu tijela.’”

Ovim stihom Pavao objašnjava kako želi da se ova rečenica razumije: „Ljubavlju služite jedni drugima. Kad vam kažem da ljubite jedni druge, to je ono što mislim i zahtijevam: ‘Hodite u Duhu.’ Vrlo dobro znam da nećete ispuniti Zakon, jer ste grešnici dok ste živi. Ipak, trebate nastojati hodati u Duhu”, to jest, protiv tijela i slijediti vodstvo Duha Svetoga.

Sasvim je očito da Pavao nije zaboravio nauk o opravdanju, jer zapovijedajući Galaćanima da hode u Duhu, on u isto vrijeme niječe da dobra djela mogu opravdati. „Kad govorim o ispunjenju Zakona, ne želim reći da ste opravdani Zakonom. Sve što želim reći je da biste trebali uzeti Duha za svog vodiča i oduprijeti se tijelu. To je najviše što ćete ikada moći učiniti: slušati Duha i boriti se protiv tijela.”

STIH 16. 

I nećete ispuniti požudu tijela.

Požuda tijela nije posve izumrla u nama. Ponovno se diže i opet se hrva s Duhom. Niti jedno tijelo, čak ni tijelo istinskoga vjernika, nije toliko potpuno pod utjecajem Duha da neće ugristi ili proždrijeti, ili barem zanemariti, zapovijed ljubavi. Pri najmanjoj provokaciji rasplamsa se, zahtijeva osvetu i mrzi bližnjega kao neprijatelja, ili ga barem ne voli onoliko koliko bi trebao voljeti.

Stoga Apostol postavlja ovo pravilo ljubavi vjernicima: služite jedni drugima u ljubavi. Podnosite slabosti svoga brata. Oprastajte jedni drugima. Bez takva držanja i strpljenja, davanja i opraštanja, ne može biti jedinstva, jer je davanje i uzimanje uvrede neizbježno ljudsko.

Kad god se ljutite na svoga brata iz bilo kojega razloga, potisnite svoje nasilne emocije kroz Duha. Podnosite njegove slabosti i ljubite ga. On ne prestaje biti vaš bližnji ili brat zato što vas je uvrijedio. Naprotiv, on sada više nego ikad prije zahtijeva vašu ljubav i pažnju.

Skolastici smatraju da požuda tijela znači tjelesnu požudu. Istiniti vjernici također su u iskušenju tjelesne požude. Čak ni oženjeni nisu imuni na tjelesne požude. Ljudi pridaju malo vrijednosti onome što imaju i žude za onim što nemaju, kao što pjesnik kaže:

*Ono što je najzabranjenije uvijek želimo,

i ono što je najviše uskraćeno nastojimo steći.*

Ne poričem da požuda tijela uključuje tjelesnu požudu. Ali ona obuhvaća više: prihvaća sve pokvarene želje kojima su vjernici više ili manje zaraženi, kao što su oholost, mržnja, pohlepa, nestrpljivost. Kasnije Pavao nabraja među djelima tijela čak i idolopoklonstvo i krivovjerje. Apostolovo značenje je jasno: „Želim da ljubite jedni druge. Ali vi to ne činite. Zapravo, ne možete to učiniti zbog svoga tijela. Stoga se ne možemo opravdati djelima ljubavi. Nemojte ni trenutak pomisliti da se mijenjam u svom stavu o vjeri. Vjera i nada moraju se nastaviti. Vjerom smo opravdani, nadom ustrajemo do kraja. Osim toga, služimo jedni drugima u ljubavi jer prava vjera nije besposlena. Naša je ljubav, međutim, manjkava. Pozivajući vas da hodate u Duhu, pokazujem vam da naša ljubav nije dovoljna da nas opravda. Ne zahtijevam da se riješite tijela, nego da ga kontrolirate i pokorite.”

STIH 17.

Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela.

Kad Pavao izjavljuje da „tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela”, želi reći da ne smijemo misliti, govoriti ili činiti ono na što nas tijelo potiče. „Znam”, kaže on, „da tijelo nagone grijehu. Ono što trebate učiniti jest oduprijeti se tijelu slijedeći Duha. Ali ako napustite vodstvo Duha zbog vodstva tijela, ispunit ćete požudu tijela i umrijeti u svojim grijesima.”

STIH 17. 

A ove su stavi suprotne jedna drugoj, tako da ne činite ono što biste htjeli.

Ova dva vođe, tijelo i Duh, ogorčeni su protivnici. O tome Apostol piše u sedmom poglavlju Poslanice Rimljanima: „Vidim drugi zakon u svojim udovima, koji ratuje protiv zakona moga uma i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. O jadni čovječe kakav jesam! Tko će me izbaviti iz tijela ove smrti?” (Rim 7,23–24.)

Skolastici su u nedoumici kako razumjeti ovu Pavlovu ispovijest i osjećaju se dužnima spasiti njegovu čast. Činjenica da izabrana posuda Kristova ima zakon grijeha u svojim udovima čini im se nevjerojatnom i apsurdnom. Oni zaobilaze jasnu Apostolovu izjavu govoreći da on govori u ime zlih. Ali zli se nikada ne žale na unutarnje sukobe ili zarobljeništvo grijeha. Grijeh ima neograničenu vlast nad njima. To je Pavlova vlastita pritužba i identična žalba svih vjernika.

Pavao nikada nije poricao da osjeća požudu tijela. Vjerojatno je da je ponekad osjećao čak i pobune tjelesne požude, ali nema sumnje da ih je brzo potisnuo. I ako se u bilo kojem trenutku naljutio ili bio nestrpljiv, odupro se tim osjećajima po Duhu. Nećemo stajati skrštenih ruku i gledati kako se tako utješna izjava objašnjava. Skolastici, redovnici i drugi njima slični borili su se samo protiv tjelesnih požuda i bili su ponosni na pobjedu koju nikada nisu postigli. U međuvremenu su u srcima gajili oholost, mržnju, prezir, samopouzdanje, prezir prema Riječi Božjoj, nelojalnost, bogohuljenje i druge požude tijela. Protiv tih grijeha nikada se nisu borili jer ih nikada nisu smatrali grijesima.

Samo nas Krist može opskrbiti savršenom pravednošću. Stoga moramo uvijek vjerovati i uvijek se uzdati u Krista. „Tko god vjeruje u Njega, neće se postidjeti.” (Rim 9,33.)

Ne očajavajte ako osjetite da se tijelo bori protiv Duha ili ako ga ne možete natjerati da se ponaša. Slijediti vodstvo Duha u svemu bez uplitanja tijela nemoguće je. Činite sve što možete ako se oduprete tijelu i ne ispunite njegove zahtjeve.

Kad sam bio redovnik, mislio sam da sam zauvijek izgubljen kad god bih osjetio zlu emociju, tjelesnu požudu, gnjev, mržnju ili zavist. Pokušao sam utišati savjest na mnoge načine, ali nije djelovalo, jer bi se požuda uvijek vratila i ne dala mi mira. Rekao bih si: „Dopustio si sebi ovaj i onaj grijeh, zavist, nestrpljivost i slično. Tvoje pridruživanje ovom svetom redu uzaludno je, i sva tvoja dobra djela nisu dobra ni za što.” Da sam tada razumio ovaj odlomak: „Tijelo žudi protiv Duha, i Duh protiv tijela”, mogao sam se poštedjeti mnogo dana samomučenja. Rekao bih si: „Martine, ti nikada nećeš biti bez grijeha, jer imaš tijelo. Ne očajavaj, nego se odupri tijelu.”

Sjećam se kako mi je doktor Staupitz govorio: „Obećao sam Bogu tisuću puta da ću postati bolji čovjek, ali nikada nisam održao obećanje. Od sada više neću davati zavjete. Iskustvo me naučilo da ih ne mogu održati. Osim ako Bog nije milosrdan prema meni radi Krista i daje mi blagoslovljeni odlazak, neću moći stati pred Njega.” Njegovo je bio bogom ugodan očaj. Niti jedan pravi vjernik ne uzdaje se u svoju pravednost, nego govori s Davidom: „Ne ulazi u sud sa svojim slugom; jer pred Tobom nitko živ neće biti opravdan.” (Psalam 143,2.) Opet: „Ako ti, Gospodine, bilježiš bezakonja, Gospodine, tko će opstati?” (Psalam 130,3.)

Nijedan čovjek ne smije očajavati u spasenje samo zato što je svjestan požude tijela. Neka bude svjestan toga sve dok se ne preda. Strast požude, gnjeva i drugih poroka može ga uzdrmati, ali ga neće oboriti. Grijeh ga može napasti, ali on ga ne smije prihvatiti. Što je čovjek kršćanin bolji, to će više doživljavati žestoke sukobe. To objašnjava mnoge izraze žaljenja u Psalmima i u cijeloj Bibliji. Svatko treba utvrditi svoju osobinu slabosti i čuvati se nje. Gledajte i borite se u Duhu protiv svoje slabosti. Čak i ako je ne možete u potpunosti svladati, barem se borite protiv nje.

Prema ovom opisu, svetac nije onaj koji je napravljen od drveta i nikada ne osjeća nikakve požude ili želje tijela. Pravi svetac priznaje svoju nepravednost i moli se da mu grijesi budu oprošteni. Cijela Crkva moli za oproštenje grijeha i priznaje da vjeruje u oproštenje grijeha. Kad bi naši protivnici čitali Sveto pismo, uskoro bi otkrili da ne mogu ispravno prosuditi ni o grijehu ni o svetosti.

STIH 18.

Ako li ste Duhom vođeni, niste pod zakonom.

Ovdje bi netko mogao prigovoriti: „Kako to da nismo pod zakonom? Ti sam kažeš, Pavle, da imamo tijelo koje ratuje protiv Duha i dovodi nas u podložnost.”

Ali Pavao kaže da ne dopustimo da nas to uznemirava. Sve dok nas vodi Duh i voljni smo poslušati Duha koji se odupire tijelu, nismo pod Zakonom. Pravi vjernici nisu pod Zakonom. Zakon ih ne može osuđivati, iako osjećaju grijeh i priznaju ga.

Velika je, dakle, sila Duha. Vođeni Duhom, Zakon ne može osuditi vjernika ako počini pravi grijeh. Krist, u kojega vjerujemo, naša je pravednost. On je bez grijeha, i Zakon Ga ne može optužiti. Sve dok se držimo Njega, Duh nas vodi i slobodni smo od Zakona. Čak i dok poučava o dobrim djelima, Apostol ne gubi iz vida nauk o opravdanju, nego pokazuje na svakom koraku da je nemoguće da nas djela opravdaju.

Riječi: „Ako ste Duhom vođeni, niste pod zakonom” prepune su utjehe. Ponekad se dogodi da ljutnja, mržnja, nestrpljivost, tjelesna želja, strah, tuga ili neka druga požuda tijela toliko preplavi čovjeka da se ne može otresti, iako se jako trudi. Što treba učiniti? Treba li očajavati? Bože sačuvaj! Neka si kaže: „Čini se da je moje tijelo ponovno na ratnome putu protiv Duha. Idi na to, tijelo, i bjesni koliko hoćeš. Ali nećeš imati svoj put. Slijedim vodstvo Duha.”

Kad se tijelo počne boriti, jedini lijek je uzeti mač Duha — Riječ spasenja — i boriti se protiv tijela. Ako stavite Riječ izvan vidokruga, bespomoćni ste protiv tijela. Znam to kao činjenicu. Napale su me mnoge žestoke strasti, ali čim sam se uhvatio za neki odlomak iz Svetoga pisma, moja su me iskušenja napustila. Bez Riječi nisam si mogao pomoći protiv tijela.

STIH 19.

A očita su djela tijela, koja su:

Pavao kaže: „Da se nitko od vas ne sakrije iza molbe neznanja, nabrojat ću najprije djela tijela, a zatim i djela Duha.”

Bilo je mnogo licemjera među Galaćanima, kao i među nama, koji se pretvaraju da su kršćani i puno govore o Duhu, ali ne hodaju po Duhu; radije hodaju po tijelu. Pavao im želi pokazati da nisu toliko sveti koliko bi željeli da drugi misle.

Svako razdoblje života ima svoja osebujna iskušenja. Nijedan istinski vjernik nije pošteđen od toga da ga tijelo uvijek iznova ne potiče na nestrpljivost, ljutnju, oholost. Ali jedno je biti iskušan tijelom, a drugo prepustiti se tijelu, vršiti njegove naredbe bez straha i grižnje savjesti te nastaviti u grijehu.

Kršćani također padaju i vrše požude tijela. David je užasno pao u preljub. Petar je teško pao kada je zanijekao Krista. Koliko god ti grijesi bili veliki, nisu počinjeni u inat Bogu, nego iz slabosti. Kad su postali svjesni svojih grijeha, ovi ljudi nisu tvrdoglavo nastavili u grijehu, već su se pokajali. Oni koji griješe iz slabosti ne gube oprost sve dok se ponovno dižu i prestanu griješiti. Nema ništa gore nego nastaviti u grijehu. Ako se ne pokaju, nego tvrdoglavo nastave ispunjavati želje tijela, to je siguran znak da nisu iskreni.

Nijedna osoba nije slobodna od iskušenja. Neki su u iskušenju na jedan način, drugi na drugi. Jedna osoba je sklonija iskušenju gorčine i tuge duha, bogohuljenju, nepovjerenju i očaju. Druga je sklonija iskušenju tjelesne požude, ljutnje, zavisti, pohlepi. Ali bez obzira na to za koje grijehe smo skloni, trebamo hodati u Duhu i odupirati se tijelu. Oni koji su Kristovi razapinju svoje tijelo.

Neki od starih svetaca toliko su se trudili postići savršenstvo da su izgubili sposobnost osjećanja. Kad sam bio redovnik, često sam poželio vidjeti sveca. Zamišljao sam ga kako živi u divljini, suzdržavajući se od mesa i pića, živeći na korijenju, začinskom bilju i hladnoj vodi. Ovo čudno poimanje zastrašujućih svetaca stekao sam iz knjiga skolastičara i crkvenih otaca. Ali sada znamo iz Svetoga pisma tko su pravi sveci. Nisu oni koji žive samački život ili prave fetiš od dana, mesa, odjeće i sličnih stvari. Pravi sveci su oni koji vjeruju da su opravdani Kristovom smrću. Kad god Pavao piše kršćanima, naziva ih svetom djecom i nasljednicima Božjim. Svi koji vjeruju u Krista, bilo muškarci ili žene, oženjeni ili slobodni, sveci su — ne zbog svojih djela, nego zbog Kristovih zasluga koje prisvajaju vjerom. Njihova je svetost dar, a ne osobno postignuće.

Službenici Evanđelja, javni službenici, roditelji, djeca, učitelji, sluge itd. pravi su sveci kada uzimaju Krista za svoju mudrost, pravednost, posvećenje i otkupljenje, i kada ispunjavaju dužnosti svojih različitih zvanja prema mjerilu Božje Riječi te potiskuju požudu i želje tijela Duhom. Nisu svi jednako lako mogu oduprijeti se iskušenjima. Nesavršenosti su neizbježne. Ali to ih ne sprječava da budu sveti. Njihovi nenamjerni propusti opraštaju se ako se pridruže vjeri u Krista. Ne daj Bože da sjedimo na brzom sudu nad onima koji su slabi u vjeri i životu, sve dok ljube Riječ Božju i koriste Gospodnju večeru.

Zahvaljujem Bogu što mi je dopustio vidjeti (što sam kao redovnik tako iskreno želio) ne jednog, već mnogih svetaca, čitavo mnoštvo pravih svetaca. Ne onu vrstu svetaca kojom se papisti dive, već vrstu svetaca kakvu Krist želi. Siguran sam da sam jedan od Kristovih pravih svetaca. Kršten sam. Vjerujem da me Krist, moj Gospodin, otkupio od svih mojih grijeha i obukao me u svoju vječnu pravednost i svetost. Sakriti se u špiljama i jazbine, imati koščato tijelo, nositi dugu kosu u pogrešnoj ideji da će takva odstupanja od normalnosti dobiti posebnu pažnju na nebesima — to nije sveti život. Sveti život jest krstiti se i vjerovati u Krista te podložiti tijelo Duhu.

Osjećati požude tijela nije nam beskorisno. Sprječava nas da budemo tašt i da se nadujemo zlim mišljenjem o vlastitoj pravednosti. Redovnici su bili toliko napuhani mišlju o vlastitoj pravednosti da su mislili kako imaju toliko svetosti da je mogu prodavati drugima, iako ih je njihova vlastita savjest uvjeravala u nesvetost. Kršćanin osjeća nesveto stanje svoga srca i zbog toga se osjeća tako nisko da se ne može uzdati u svoja dobra djela. Stoga ide Kristu kako bi pronašao savršenu pravednost. To održava kršćanina poniznim.

STIHOVI 19–20.

A očita su djela tijela, koja su: preljub, blud, nečistoća, pohota, idolopoklonstvo, čarolije...

Pavao ne nabraja sva djela tijela, već samo neka. Prvo spominje razne vrste tjelesnih požuda: preljub, blud, razvrat itd. Ali tjelesna požuda nije jedino djelo tijela; među djela tijela ubraja i idolopoklonstvo, vještičarenje, mržnju i slično. Ti su pojmovi toliko poznati da ne zahtijevaju duga objašnjenja.

IDOLOPOKLONSTVO

Najbolja religija, najgorljivija pobožnost bez Krista jasno je idolopoklonstvo. Smatralo se svetim činom kada redovnici u svojim ćelijama meditiraju o Bogu i Njegovim djelima te u religioznom zanosu kleče, mole i plaču od radosti. Ipak, Pavao to naziva jednostavno idolopoklonstvom. Svaka religija koja obožava Boga u neznanju ili zanemarivanju Njegove Riječi i volje jest idolopoklonstvo.

Možda razmišljaju o Bogu, Kristu i nebeskim stvarima, ali to čine na svoj način, a ne po Riječi Božjoj. Imaju ideju da su njihova odjeća, način života i ponašanje sveti i ugodni Kristu. Ne samo da očekuju da će umiriti Kristovu strogost svojim životom, nego očekuju i da ih On nagradi za svoja dobra djela. Stoga su njihove najbolje „duhovne” misli zapravo zle misli. Svako štovanje Boga, svaka religija bez Krista jest idolopoklonstvo. Samo u Kristu Bog je zadovoljan.

Već sam rekao da su djela tijela očita. Ali idolopoklonstvo stavlja tako dobru predstavu i djeluje tako duhovno da ga samo pravi vjernici mogu prepoznati.

ČAROLIJE

Taj je grijeh bio vrlo čest prije nego što se pojavilo svjetlo Evanđelja. Kad sam bio dijete, bilo je mnogo vještica i čarobnjaka koji su „začarali” stoku i ljude, posebno djecu, i nanijeli mnogo štete. Ali sada, kada je Evanđelje ovdje, ne čuje se toliko o tome jer Evanđelje tjera đavla. Sada opčinjava ljude na gori način — duhovnim čarobnjaštvom.

Vještičarenje je vrsta idolopoklonstva. Kao što su vještice začarale stoku i ljude, tako idolopoklonici, tj. svi samopravednici, idu okolo da začaraju Boga i proglase Ga onim koji ne opravdava ljude milošću kroz vjeru u Krista, nego djelima koja su ljudi sami izabrali. Oni očaravaju i obmanjuju sebe. Ako nastave sa svojim zlim mislima o Bogu, umrijet će u svom idolopoklonstvu.

SEKTE

Pod sektama Pavao ovdje razumije krivovjerja. Hereze su oduvijek bile pronađene u Crkvi. Kakvo jedinstvo vjere može postojati među svim različitim redovnicima i redovima? Nikakvo. Ne postoji jedinstvo duha, bez slaganja umova, već velik razdor u papinstvu. Nema suglasnosti u nauku, vjeri i životu. S druge strane, među evanđeoskim kršćanima Riječ, vjera, religija, sakramenti, služba, Krist, Bog, srce i um zajednički su svima. To jedinstvo nije uznemireno vanjskim razlikama položaja ili zanimanja.

PIJANSTVO, PROŽDRLJIVOST

Pavao ne kaže da su jelo i piće djela tijela, nego neumjerenost u jelu i piću, koja je danas uobičajeni porok, jest djelo tijela. Oni koji su skloni pretjerivanju trebaju znati da nisu duhovni, nego tjelesni. Izrečena im je presuda da neće baštiniti kraljevstvo nebesko. Pavao želi da kršćani izbjegavaju pijanstvo și proždrljivost, da žive umjerenim i trijeznim životom, kako tijelo ne bi postalo mekano i senzualno.

STIH 21.

O čemu sam vam već rekao, kao što sam vam i prije kazivao, da koji tako što čine, neće baštiniti kraljevstva Božjega.

To je teška izreka, ali vrlo potrebna za one lažne kršćane i licemjere koji mnogo govore o Evanđelju, o vjeri i Duhu, a ipak žive po tijelu. Ova teška rečenica usmjerena je uglavnom na heretike koji se veličaju svojom važnošću, kako bi se uplašili i započeli borbu Duha protiv tijela.

STIHOVI 22–23.

A plod je Duha: ljubav, radost, mir, strpljenje, blagost, dobrotu, vjeru, krotost, uzdržanje.

Apostol ne govori o djelima Duha kao što je govorio o djelima tijela, nego tim kršćanskim vrlinama daje bolje ime. On ih naziva plodovima Duha.

LJUBAV

Bilo bi dovoljno spomenuti samo jedan plod — ljubav — jer ljubav obuhvaća sve plodove Duha. U 1. Korinćanima 13. Pavao pripisuje ljubavi sve plodove Duha: „Ljubav je dugotrpna, ljubazna je” itd. Ovdje ljubav stoji sama među ostalim plodovima Duha kako bi podsjetio kršćane da ljube jedni druge, „u časti jedni druge prethodeći”, da cijene druge više nego sebe jer oni imaju Krista i Duha Svetoga u sebi.

RADOST

Radost znači slatke misli o Kristu, melodične pjesme i psalme, hvalospjeve i zahvaljivanje, kojima kršćani poučavaju, nadahnjuju i osvježavaju sebe. Bog ne voli sumnju i potištenost. Mrzi tmurne doktrine i melankolične misli. Bog voli vesela srca. Nije poslao svoga Sina da nas ispuni tugom, nego da obraduje naša srca. Zbog toga proroci, apostoli i sam Krist potiču, da, zapovijedaju nam da se radujemo i veselimo. „Raduj se veoma, kćeri Sionska! Kliči, kćeri Jeruzalemska! Evo, kralj tvoj dolazi k tebi.” (Zaharija 9,9.) U Psalmima nam je opetovano rečeno da se „radujemo u Gospodinu”. Pavao kaže: „Radujte se u Gospodinu uvijek.” (Filipljanima 4,4.) Krist kaže: „Radujte se što su vaša imena zapisana na nebesima.” (Luka 10,20.)

MIR

Mir prema Bogu i ljudima. Kršćani trebaju biti mirni i tihi — ne svadljivi, ne puni mržnje, nego promišljeni i strpljivi. Ne može biti mira bez strpljenja, pa stoga Pavao nabraja i tu krepost.

STRPLJENJE

Strpljenje je ona osobina koja omogućuje osobi da podnosi nevolje, ozljede, prijekore i čini je strpljivom da čeka poboljšanje onih koji su joj učinili zlo. Kad đavao shvati da ne može svladati određene osobe silom, pokušava ih svladati u dugotrajnoj borbi. On zna da smo slabi i da ne možemo dugo izdržati. Stoga ponavlja svoja iskušenja iznova i iznova dok ne uspije. Da bismo izdržali njegove neprekidne napade, moramo biti strpljivi i strpljivo čekati da se vrag umori od svoje igre.

BLAGOST

Nježnost u ponašanju i životu. Pravi sljedbenici Evanđelja ne smiju biti oštri i ogorčeni, nego nježni, blagi, uljudni i tihi, koji potiču druge da traže njihovo društvo. Blagost može previdjeti tuđe mane i prikriti ih. Blagost uvijek rado daje drugima. Blagost se može slagati s napetim i teškim osobama, prema staroj poganskoj izreci: „Moraš znati manire svojih prijatelja, ali ih ne smiješ mrziti.” Takva blaga osoba bio je naš Spasitelj Isus Krist, kako ga Evanđelje prikazuje. O Petru je zabilježeno da je plakao kad god bi se sjetio slatke Kristove blagosti u svom svakodnevnom kontaktu s ljudima. Blagost je izvrsna vrlina i vrlo korisna u svakom sloju života.

DOBROTA

Osoba je dobra kada je voljna pomoći drugima u njihovoj potrebi.

VJERA

Nabrajajući vjeru među plodove Duha, Pavao očito ne misli na vjeru u Krista, nego na vjeru u ljude. Takva vjera nije sumnjičava prema ljudima, nego vjeruje u najbolje. Naravno, vlasnik takve vjere bit će prevaren, ali on to dopušta. Spreman je vjerovati svim ljudima, ali neće vjerovati svima. Gdje nedostaje ove vrline, ljudi su sumnjičavi, napeti i svojeglavi — neće vjerovati ni u što, neće nikome popustiti niti će se ikome pokoriti. Koliko god dobro osoba kaže ili učini, naći će se greška. Ako im ne udovoljite, nikada im ne možete ugoditi. Nemoguće je slagati se s njima. Takva vjera u ljude stoga je sasvim potrebna. Kakav bi to život bio da jedna osoba ne može vjerovati drugoj?

KROTOST

Osoba je krotka kada se ne ljuti brzo. Mnoge se stvari događaju u svakodnevnom životu koje mogu izazvati bijes, ali kršćanin preboli svoju ljutnju zbog krotosti.

UZDRŽANJE

Kršćani trebaju voditi trijezan i čedan život. Ne bi trebali biti preljubnici, bludnici ili senzualisti. Ne bi trebali biti svađalice ili pijanice. U prvom i drugom poglavlju Poslanice Titu, Apostol opominje biskupe, djevojke i oženjene ljude da budu čisti i čedni.

STIH 23.

Protiv takvih nema zakona.

Naravno, postoji zakon, ali on se ne odnosi na one koji nose plodove Duha. Zakon nije dan za pravednika. Pravi kršćanin ponaša se tako da mu nije potreban nikakav zakon da ga upozorava ili obuzdava. On se pokorava Zakonu bez prisile. Zakon ga se ne tiče. Što se njega tiče, ne bi ga trebalo biti Zakona.

STIH 24.

A koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama.

Pravi vjernici nisu licemjeri. Oni razapinju tijelo s njegovim zlim željama i požudama. Utoliko što nisu posve odbacili griješno tijelo, skloni su grijehu. Ne boje se i ne ljube Boga onako kako bi trebali. Vjerojatno će biti isprovocirani na ljutnju, zavist, nestrpljivost, tjelesnu požudu i druge emocije. Ali neće učiniti ono što ih tijelo potiče. Oni razapinju tijelo njegovim zlim željama i požudama postom, tjelovježbom i, iznad svega, hodanjem u Duhu.

Oduprijeti se tijelu na ovaj način znači pribiti ga na križ. Iako je tijelo još uvijek živo, ne može slobodno djelovati u skladu sa svojim željama, jer je vezano i pribijeno na križ.

STIH 25.

Ako živimo po Duhu, po Duhu i hódimo.

Maloprije je apostol osudio one koji su zavidni i koji započinju hereze i raskole. Kao da je zaboravio da ih je već jednom prekorio, opet ih upozorava one koji izazivaju i zavide drugima. Nije li jedno spominjanje bilo dovoljno? On ponavlja svoju opomenu kako bi naglasio zlobu oholosti koja je izazvala sve nevolje u crkvama Galaćana, a koja je uvijek uzrokovala da Kristova Crkva nema kraja poteškoćama. U svojoj poslanici Titu apostol kaže da tašt čovjek ne bi trebao biti zaređen za propovjednika, jer je oholost, kako ističe sveti Augustin, majka svih krivovjerja.

Sada, taština je oduvijek bila uobičajeni otrov u svijetu. Ne postoji selo toliko malo da u njemu nema nekoga tko želi biti smatran mudrijim ili boljim od ostalih. Oni koje je ugrizla oholost obično stoje na reputaciji učenja i mudrosti. Taština nije ni približno tako loša u privatnoj osobi ili čak u službeniku kao što je to kod propovjednika.

Kad otrov isprazne slave uđe u Crkvu, nemate pojma kakvu pustoš može izazvati. Možete raspravljati o znanju, umjetnosti, novcu, zemljama i slično bez nanošenja posebne štete. Ali ne možete se svađati oko spasenja ili prokletstva, o vječnom životu i vječnoj smrti bez teške štete za Crkvu. Nije ni čudo što Pavao potiče sve službenike Riječi da se čuvaju ovog otrova. On piše: „Ako živimo po Duhu.” Gdje je Duh, ljudi stječu nove stavove. Gdje su prije bili tašti, zlobni i zavidni, sada postaju ponizni, nježni i strpljivi. Takvi ljudi ne traže svoju slavu, nego slavu Božju. Ne izazivaju jedni druge na gnjev ili zavist, nego više vole druge od sebe.

Koliko god ta odvratna oholost bila opasna za Crkvu, ipak nema ništa češće. Nevolja sa Sotoninim službenicima je u tome što gledaju na službu kao odskočnu dasku za slavu i ugled, i eto tamo imate sjeme za sve vrste nesuglasica.

Zato što je Pavao znao da je ispraznost lažnih apostola uzrokovala crkvama u Galatiji beskrajne nevolje, njegov je posao bio potisnuti ovaj odvratni porok. U njegovoj odsutnosti lažni apostoli otišli su raditi u Galatiju. Pretvarali su se da su bili u intimnim odnosima s apostolima, dok Pavao nikada nije vidio Krista osobno niti je imao mnogo kontakta s ostalim apostolima. Zbog toga su ga izbacili, odbacili su njegovu doktrinu i podržali svoju. Na taj su način uznemirili Galaćane i izazvali svađe među njima, sve dok nisu izazvali i zavidjeli jedni drugima; što pokazuje da ni lažni apostoli ni Galaćani nisu hodili po Duhu, nego po tijelu.

Evanđelje nije tu da bismo se veličali. Evanđelje je da veličamo Krista i Božje milosrđe. Ljudima pruža vječne darove koji nisu darovi naše vlastite proizvodnje. Kakvo pravo imamo primiti hvalu i slavu za darove koje nismo sami stvorili?

Nije ni čudo što Bog u svojoj posebnoj milosti podvrgava službenike Evanđelja svim vrstama nevolja, inače se ne bi mogli nositi s ovom ružnom zvijeri zvanom isprazna slava. Ako nema progona, nema križa ili sramote koja prati nauk Evanđelja, nego samo pohvale i ugled, propovjednici Evanđelja ugušili bi se od oholosti. Pavao je imao Duha Kristova. Ipak, dan mu je Sotonin glasnik da ga udara kako se ne bi uzdizao zbog veličanstvenosti svojih otkrića. Mišljenje svetog Augustina je dobro prihvaćeno: „Ako se službenik Evanđelja hvali, u opasnosti je; ako je prezren, i on je u opasnosti.”

Službenici Evanđelja trebaju biti ljudi na koje nije lako utjecati hvalom ili kritikom, nego jednostavno iznose korist i slavu Kristovu i traže spasenje duša.

Kad god vas hvale, zapamtite da niste vi ti koji ste hvaljeni, nego Krist, kojemu pripada svaka slava. Kada propovijedate Riječ Božju u njezinoj čistoći i živite u skladu s njom, to nije vaše vlastito djelo, nego Božje djelo. A kada vas ljudi hvale, zapravo žele hvaliti Boga u vama. Kad to shvatite — a trebali biste, jer „što imaš što nisi primio?” (1. Korinćanima 4,7) — nećete se laskati sebi, s jedne strane, a s druge strane nećete se nositi s mišlju da date ostavku na službu kada ste uvrijeđeni, prekoravani ili progonjeni.

Zaista je ljubazno od Boga što šalje toliko sramote, prijekora, mržnje i proklinjanja na naš put, kako ne bismo postali oholi zbog Božjih darova u nama. Potreban nam je mlinski kamen oko vrata koji će nas održati poniznima. Ima ih nekoliko na našoj strani koji nas ljube i poštuju zbog službe Riječi, ali za svakog od njih sto ih je na drugoj strani koji nas mrze i progone.

Gospodin je naša slava. Darove koje posjedujemo priznajemo kao darove Božje, dane nam za dobro Crkve Kristove. Stoga nismo oholi zbog njih. Znamo da se od onih kojima je mnogo dano i više traži nego od onih kojima je malo dano. Također znamo da Bog ne gleda na osobe. Obična radnička ruka koja vjerno obavlja svoj posao ugodna je Bogu jednako kao i službenik Riječi.

STIH 26.

Nemojmo postati hvalisavi, jedni druge izazivajući, jedni drugima zavidijeći.

Željeti taštinu znači željeti laži, jer kada jedna osoba hvali drugu, govori laži. Što se u nekome može pohvaliti? Ali drugačije je kada se hvali služba. Ne samo da bismo trebali željeti da ljudi hvale službu Evanđelja, nego bismo trebali činiti sve što je u našoj moći da učinimo službu vrijednom hvale, jer će to učiniti službu djelotvornijom. Pavao upozorava Rimljane da ne dovode kršćanstvo na loš glas: „Neka se dakle o vašem dobru ne govori zlo.” (Rimljanima 14,16.) Također je molio Korinćane: „Ništa ne vrijeđajte, da služba ne bude okrivljena.” (2. Korinćanima 6,3.) Kada ljudi hvale našu službu, oni ne hvale naše osobe, nego Boga.

STIH 26. 

Provocirajući jedni druge, zavideći jedni drugima.

Takav je loš učinak taštine. Oni koji poučavaju pogreške izazivaju druge. Kada drugi ne odobravaju i odbacuju nauk, učitelji pogrešaka se ljute zauzvrat, i onda imate svađe i probleme. Sektaši nas bijesno mrze jer ne odobravamo njihove pogreške. Nismo ih izravno napali. Samo smo skrenuli pozornost na određene zlouporabe u Crkvi. Nije im se to svidjelo i naljutili su se na nas, jer je to povrijedilo njihov ponos. Oni žele biti usamljeni vladari Crkve.