Sloboda u Kristu

POGLAVLJE V

OVDJE apostol Pavao napokon izlaže nauk kršćanima u posljednjem nastojanju da od Galaćana otjera opake doktrine lažnih apostola. Da dosegne svoju svrhu, ne usteže od prijetnji ni obećanja, nastojeći ih na sve načine održati u slobodi koju im je Krist stekao.

STIH 1.

Stojte, dakle, čvrsto u slobodi kojom nas Krist oslobodi.

„Budi postojan, ne nemaran! Ne leži i spavaj, nego ustani! Budi budan! Čvrsto se drži slobode kojom te Krist oslobodi!” Oni koji drijemaju ne mogu održati ovu slobodu. Sotona mrzi svjetlo Evanđelja. Čim malo zablista, on se žestoko bori protiv njega — i to na sve načine.

O kojoj se slobodi ovdje govori? Ne o građanskoj slobodi (koju dugujemo vlastima), nego o slobodi koju nam je Krist pribavio. Nekada je car bio prislíjen dati rimskom biskupu izvjesne slobode i povlastice. To je građanska sloboda. Ta sloboda oslobađa svećenstvo od pojedinih javnih tereta. Zatim postoji i jedna druga vrsta „slobode”, kad se ljudi ne pokoravaju ni Božjim ni ljudskim zakonima, nego čine što im se prohtije. Tu tjelesnu slobodu želi narod u naše dane. Mi sada ne govorimo o toj slobodi. Niti govorimo o građanskoj slobodi.

Pavao govori o slobodi daleko boljoj — slobodi „kojom nas Krist oslobodi” — ne od tjelesnih okova, ne od babilonskog ropstva, ne od turske tiranije, nego od vječnoga gnjeva Božjega.

Gdje se nalazi ta sloboda?

U savjesti.

Naša je savjest slobodna i mirna jer se više ne treba bojati gnjeva Božjega. To je istinska sloboda, s kojom se nijedna druga ne može usporediti. Tko može dostojno izreći blagodat koja se spušta na čovjeka kad u srcu uvjeren da se Bog na nj više neće srditi, nego će mu zauvijek milostiv biti? To je doista čudesna sloboda — imati vrhovnoga Boga za svoga Prijatelja i Oca, koji će nas braniti, čuvati i spasiti i u ovome i u budućem životu.

Kao izdanak ove slobode, mi smo isto tako slobodni od Zakona, grijeha, smrti, moći đavlove, pakla itd. Budući da je Krist umirio Božji gnjev, niti Zakon, niti grijeh, niti smrt ne mogu nas sada optuživati i osuđivati. Ovi će naši neprijatelji i dalje nas plašiti, ali ne previše. Vrijednost naše kršćanske slobode ne može se prenaglasiti.

Našu savjest treba uvježbati da se oslanja na slobodu koju nam je Krist stekao. Iako nas strah od Zakona, užasi grijeha i strahote smrti povremeno napadaju, znamo da ti osjećaji neće potrajati, jer Prorok navodi riječi Božje: „U malome gnjevu sakrih lice svoje od tebe za časak, ali vječnom ću te ljubavi pomilovati.” (Izaija 54,8)

Ta će nam se sloboda činiti još dragocjenijom ako se prisjetimo da ju je Isus Krist, Sin Božji, kupio svojom krvlju. Stoga nam Kristova sloboda nije dana po Zakonu, niti za našu vlastitu pravednost, nego naspram — potpuno besplatno, radi Krista. U osmome poglavlju Evanđelja po Ivanu, Isus izjavljuje: „Ako vas Sin oslobodi, doista ćete slobodni biti.” Sam On stoji između nas i zala koja nas muče — a koja je On već pobijedio za nas.

Razum ne može ispravno procijeniti ovaj dar. Tko može dostojno cijeniti blagoslov oproštenja grijeha i vječnoga života? Naši protivnici tvrde da i oni posjeduju tu slobodu. Ali nemaju je. Kad dođe kušnja, sva im samopouzdanja izmaknu. Što drugo mogu očekivati kad se uzdaju u djela, a ne u Riječ Božju?

Naša je sloboda utemeljena na samome Kristu, koji sjedi zdesna Bogu i zagovara za nas. Stoga je naša sloboda sigurna i čvrsta dokle god se držimo Krista nepokolebljivom vjerom. Ali ako ostanemo nemarni i ravnodušni, izgubit ćemo je. Pavao nas ne potiče na bezbrižnost, nego da čvrsto stojimo. Znao je da đavao rado otima tu slobodu od nas.

STIH 1. 

I ne dozvolite da vas ponovo uplete u jaram ropstva.

Jer razum više voli pravednost Zakona nego pravednost vjere, Pavao naziva Zakon jarmom — jarmom ropstva. I Petar ga tako zove: „Što iskušavate Boga da stavite jaram na vrat učenicima koji ni naši očevi ni mi nismo mogli podnijeti?” (Djela 15,10)

U ovom odlomku Pavao ponovno omalovažava pogubnu misao da Zakor može učiniti ljude pravednima pred Bogom — misao duboko usađenu u ljudski razum. Čitav je ljudski rod toliko zaokupljen ovom misli da ju je teško iskorijeniti. Pavao uspoređuje one koji se žele opravdati Zakonom s volovima privezanim za jaram. Kao što se volovi muče pod jarmom danju, a navečer vuku po prašnjavim stazama, da bi napokon završili na klaonici kad više ne mogu vući teret — tako i oni koji se žele opravdati Zakonom „upleteni su u jaram ropstva”; i kad ostare i slome se u službi Zakonu, zaslužili su za vječnu nagradu Božji gnjev i vječne muke.

Ovdje se ne radi o nevažnoj stvari. Ovo je pitanje vječne slobode ili vječnoga ropstva. Jer kao što je oslobođenje od Božjega gnjeva kroz milosnu službu Kristovu ne prolazan nego vječan blagoslov, tako je i jaram Zakona ne privremeno nego vječno zlo.

S pravom se oni koji vrše Zakon nazivaju đavoljim mučenicima. Treba im više muka da zasluže pakao nego Kristovim mučenicima da zadobiju nebo. Njihova je nesreća dvostruka: prvo se muče na zemlji samonametnutim pokorama, a napokon, kad umru, prime plaću vječnoga prokletstva.

STIH 2.

Evo, ja, Pavao, vam kažem: Ako se obrežete, Krist vam neće ništa koristiti.

Pavao bijesni na pomisao na tiraniju Zakona. Njegovo je suprotstavljanje Zakonu osobna stvar. „Evo, ja, Pavao”, veli, „ja koji primih Evanđelje ne od ljudi, nego po objavi Isusa Krista; ja koji imam ovlaštenje odozgor da propovijedam Evanđelje vama; ja, Pavao, vam kažem: Ako se podvrgnete obrezanju, Krist vam neće ništa koristiti.” Pavao odlučno izjavljuje da ako se Galaćani obrežu, to će značiti gubitak blagodati Kristove patnje i smrti. Ovaj odlomak može poslužiti kao mjerilo za sve religije. Ako uče da je osim vjere u Krista potrebno još neko sredstvo — bilo djela, poštivanje pravila, tradicija ili obreda — da se postigne pravednost i vječni život, to znači učiniti Krista i Njegovo spasenje ništavnim.

Ovaj je odlomak optužnica cijeloga papinstva. Svi svećenici, redovnici i redovnice — a sada govorim o najboljima među njima — koji polažu nadu u spasenje na svoja djela, a ne u Krista, kojega drže beznačajnim — čujte ovu presudu izrečenu protiv njih: Krist im neće ništa koristiti. Ako netko može zaslužiti oprost grijeha i vječni život vlastitim naporima, čemu je onda Krist rođen? Čemu Njegova patnja i smrt, Njegovo uskrsnuće, Njegova pobjeda nad grijehom, smrću i đavlom, ako ljudi mogu pobijediti ta zla svojim naporima? Jezik ne može izreći, a ni uma ponestaje da shvati kako je strašno učiniti Krista bezvrijednim.

Čovjek čije se srce ne potakne ovim razmatranjem da napusti Zakon i uzdanje u vlastitu pravednost, te prigrli slobodu u Kristu, ima srce tvrđe od kamena i željeza.

Pavao ne osuđuje obrezanje samo po sebi. Obrezivanje nije štetno osobi koja mu ne pridaje posebnu važnost. Niti su djela štetna, pod uvjetom da im se ne pripisuje spasonosna vrijednost. Apostol ne kaže da su djela nepoželjna, nego da je graditi svoju nadu u pravednost na djelima pogubno, jer se time Krist čini ništavnim.

Neka nam to bude na umu kad đavao optužuje našu savjest. Kad nas ta zmija optužuje da nismo činili dobro, nego samo zlo, recimo mu: „Uznemiruješ me sjećanjem na moje prošle grijehe; podsjećaš me da nisam činio ništa dobro. Ali to me ne uznemiruje, jer da sam se pouzdao u svoja dobra djela, ili da sam očajavao što nisam činio dobra djela, Krist mi ne bi ništa koristio. Neću učiniti da On meni postane beskoristan. To bih učinio kad bih se usudio kupiti naklonost Božju i vječni život svojim dobrim djelima, ili kad bih očajavao o svome spasenju zbog svojih grijeha.”

STIH 3.

Jer svjedočim svakome čovjeku koji se obreže da je dužan izvršiti sav zakon.

Prva je pogreška obrezanja što Krista čini ništavnim. Druga je pogreška što obvezuje one koji se obrežu da se drže cijeloga Zakona. Pavao je toliko ozbiljan u ovome pitanju da to potvrđuje zakletvom: „Svjedočim”, veli, „i kunem se živim Bogom!” Pavlovu se izjavu može i obrnuto protumačiti: „Svjedočim svakome čovjeku koji se obreže da ne može izvršiti Zakon ni u jednoj točki. U samom činu obrezanja on se ne obreže, a u samom činu izvršenja Zakona on ga ne izvršuje.” Čini se da je to pravo značenje Pavlovih riječi. Kasnije u šestom poglavlju on izričito navodi: „Oni sami koji se obrežu ne drže zakon.” Činjenica da ste obrezani ne znači da ste pravedni i slobodni od Zakona. Istina je da ste obrezanjem postali dužnici i sluge Zakona. Što se više trudite izvršavati Zakon, to ćete se jače zapetljati u jaram Zakona.

Istinu o tome iskusio sam i na sebi i na drugima. Vidio sam mnoge kako se trude do kostiju u svojoj gladnoj težnji za mirom savjesti. Ali što su se više trudili, to su se više brinuli. Pogotovo pred smrt bili su toliko uznemireni da sam vidio i ubojice kako umiru s većom dostojanstvenošću i hrabrošću.

Isto vrijedi i za crkvene propise. Kad sam bio redovnik, toliko sam se trudio živjeti po strogim pravilima svoga reda. Sastavljao sam popise svojih grijeha, stalno sam bio na putu do ispovijedi, i sve pokore koje su mi bile određene, pobožno sam izvršavao. Unatoč svemu, moja je savjest uvijek gorjela u vatri sumnje. Što sam više nastojao pomoći svojoj jadnoj savjesti, to mi je bilo gore. Što sam više obraćao pažnju na propise, to sam ih više kršio.

Stoga su oni koji se žele opravdati Zakonom mnogo dalje od života pravednosti nego carinici, grešnici i bludnice. Oni barem znaju bolje nego se uzdati u vlastita djela. Znaju da se ne mogu nadati oprostu svojih grijeha vlastitim naporima.

Pavlova izjava u ovom stihu može se shvatiti i ovako: oni koji se pokoravaju obrezanju, time se podvrgavaju cijelome Zakonu. Pokoravati se Mojsiju u jednoj točki zahtijeva poslušnost prema njemu u svim točkama. Nema smisla reći da je potrebno samo obrezanje, a ne i ostali Mojsijevi zakoni. Isti razlozi koji obvezuju čovjeka na obrezanje obvezuju ga i na prihvaćanje cijeloga Zakona. Stoga je priznavanje Zakona jednako objavi da Krist još nije došao. A ako Krist još nije došao, onda su svi židovski obredi i zakoni koji se tiču mesa, mjesta i vremena još uvijek na snazi, a Krista treba čekati kao onoga koji tek treba doći. Međutim, cijelo Pismo svjedoči da je Krist došao, da je svojom smrću ukinuo Zakon i ispunio sve što su proroci prorekli o njemu.

Neki bi nas htjeli podložiti određenim dijelovima Mojsijeva zakona. Ali to nikad nije dopušteno. Ako dopustimo Mojsiju da nam zapovijeda u jednoj stvari, moramo mu biti poslušni u svemu.

STIH 4.

Krist vam je postao ništavan, vi koji se putem zakona opravdavate; vi ste pali iz milosti.

Pavao u ovome stihu otkriva da ne govori toliko o obrezanju koliko o uzdanju koje ljudi polažu u vanjski čin. Čujemo ga kako kaže: „Ne osuđujem Zakon sam po sebi; osuđujem to što se ljudi nastoje opravdati Zakonom, kao da Krist tek treba doći, ili kao da On sam nije bio kadar opravdati grešnike. To osuđujem, jer čini Krista bez učinka. To vas čini lišenima Krista, tako da Krist nije u vama, niti možete biti dionici spoznaje, duha, zajedništva, slobode, života ili djela Kristova. Potpuno ste odvojeni od Njega, toliko da On više nema nikakve veze s vama, niti vi s Njim.”

Što se gore može reći protiv Zakona? Ako mislite da Krist i Zakon mogu zajedno prebivati u vašem srcu, budite sigurni — Krist ne prebiva u vašem srcu. Jer ako je Krist u vašem srcu, On vas ne osuđuje, niti vam je ikad zapovjedio da se uzdajete u svoja dobra djela. Ako Krista uopće poznajete, znate da dobra djela ne služe ni za pravednost, niti zla djela za osudu. Ne želim uskratiti dobrim djelima zaslužnu pohvalu, niti želim poticati zla djela. Ali kad je riječ o opravdanju, kažem: moramo se usredotočiti isključivo na Krista, inače ćemo Ga učiniti bez učinka. Morate birati između Krista i pravednosti Zakona. Ako izaberete Krista, pravedni ste pred Bogom. Ako se držite Zakona, Krist vam nije od koristi.

STIH 4. 

Pali ste iz milosti.

To znači da više niste u kraljevstvu ili stanju milosti. Kad čovjek s broda padne u more i utone, nije bitno s koje je strane broda pao. Oni koji padnu iz milosti — propadaju, bez obzira kako to učinili. Oni koji se nastoje opravdati Zakonom pali su iz milosti i u opasnosti su od vječne smrti. Ako to vrijedi za one koji se opravdavaju moralnim Zakonom, što će biti s onima, pitam se, koji se trude opravdati svojim vlastitim propisima i zavjetima? Oni će pasti na samo dno pakla. „O, ne”, vele, „mi ćemo odletjeti ravno u nebo. Ako živite po pravilima svetoga Franje, svetoga Dominika, svetoga Benedikta — dobit ćete mir i Božje milosrđe. Ako izvršavate zavjete čistoće, poslušnosti itd. — nagrađeni ćete vječnim životom.” Neka ove đavolje igračke odu ondje gdje su i došle, i neka poslušaju što Pavao u skladu s Kristovim učenjem ima za reći: „Tko vjeruje u Sina ima život vječni; ali tko ne vjeruje u Sina neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu.” (Ivan 3,36)

Riječi „pali ste iz milosti” ne smiju se olako shvaćati. One su teške. Pasti iz milosti znači izgubiti pomirenje, oprost grijeha, pravednost, slobodu i život koje je Isus zaslužio svojom smrću i uskrsnućem. Izgubiti Božju milost znači dobiti gnjev i sud Božji, smrt, ropstvo đavlu i vječnu osudu.

STIH 5.

Jer mi Duhom iz vjere iščekujemo nadu pravednosti.

Pavao zaključuje cijelu stvar gornjom izjavom: „Želiš se opravdati Zakonom, obrezanjem i djelima? Mi to ne možemo prihvatiti. Opravdati se takvim sredstvima značilo bi učiniti Krista bezvrijednim za nas. Bili bismo obvezni izvršiti sav zakon. Radije, kroz Duha, iščekujemo nadu pravednosti vjerom.” Apostol se ne zadovoljava time da kaže „opravdani vjerom” — on dodaje i nadu vjeri.

Sveto pismo govori o nadi na dva načina: kao objektu emocija i kao samoj emociji. U prvom poglavlju Poslanice Kološanima imamo primjer prve upotrebe: „Nada vam je pohranjena na nebesima” (Kol 1,5). U osmom poglavlju Poslanice Rimljanima čitamo: „Spaseni smo u nadi” (Rim 8,24). Kako Pavao ovdje koristi izraz „nada”, možemo ga shvatiti u oba značenja. Možemo razumjeti da Pavao kaže: „Duhom, po vjeri, iščekujemo pravednost kojoj se nadamo, koja će nam se u pravo vrijeme objaviti.” Ili možemo shvatiti da kaže: „Iščekujemo Duhom, po vjeri, pravednost s velikom nadom i željom.”

Istina, mi jesmo pravedni, ali naša pravednost još nije u potpunosti objavljena. Dokle god živimo ovdje, grijeh ostaje u nama — ne zaboravimo „zakon u našim udovima koji se bori protiv zakona uma” (Rim 7,23). Kad grijeh bjesni u našem tijelu, a mi se kroz Duha borimo protiv njega, tada imamo razloga za nadu. Još nismo savršeno pravedni. Savršena pravednost tek treba biti postignuta. Stoga se nadamo njoj.

Ovo je slatka utjeha za nas — i trebamo je upotrijebiti za utjehu onih koji su u nevolji. Trebamo im reći: „Brate, želiš osjetiti Božju naklonost dok osjećaš svoj grijeh. Ali tražiš previše. Tvoja pravednost počiva na nečemu mnogo boljem od osjećaja. Čekaj i nadaj se dok ti se ne objavi u Gospodinovo vrijeme. Ne idi za svojim osjećajima, nego se drži nauka vjere, koji ti obećava Krista.”

Postavlja se pitanje: Koja je razlika između vjere i nade? Teško je uočiti razliku. Vjera i nada toliko su usko povezane da se ne mogu razdvojiti. Ipak, postoji razlika:

Prvo, nada i vjera razlikuju se po izvoru. Vjera potječe iz razumijevanja, dok se nada uzdiže u volji.

Drugo, razlikuju se po funkciji. Vjera govori što treba činiti — ona poučava, opisuje, usmjerava. Nada potiče um da bude jak i hrabar.

Treće, razlikuju se po cilju. Vjera se usredotočuje na istinu. Nada gleda na Božju dobrotu.

Četvrto, razlikuju se po redoslijedu. Vjera je početak života prije nevolje (Hebrejima 11). Nada dolazi kasnije i rađa se iz nevolje (Rimljanima 5).

Peto, razlikuju se po učinku. Vjera je sudac — ona sudi pogreške. Nada je vojnik — ona se bori protiv nevolja, ljutnje, malodušnosti, očaja i čeka bolje stvari usred zla.

Bez nade vjera ne može opstati. S druge strane, nada bez vjere je slijepa nepromišljenost i oholost, jer joj nedostaje znanje. Prije svega, kršćanin mora imati uvid u vjeru, tako da intelekt može znati svoje upute u dan nevolje, a srce se može nadati boljim stvarima. Vjerom počinjemo, nadom nastavljamo.

Ovaj odlomak sadrži izvrstan nauk i mnogo utjehe. Izjavljuje da nismo opravdani djelima, žrtvama ili obredima, već isključivo Kristom. Svijet može prosuditi da su neke stvari uvijek dobre; bez Krista svi su u zabludi. Obrezivanje, zakon i dobra djela su tjelesni. „Mi”, kaže Pavao, „iznad smo takvih stvari. Mi posjedujemo Krista po vjeri i usred nevolja nadamo se da ćemo dočekati ispunjenje naše pravednosti.”

Možete reći: „Problem je što se ne osjećam pravednim.” Ne trebaš se osjećati, nego vjerovati. Ako ne vjeruješ da si pravedan, činiš Kristu veliku nepravdu, jer te je očistio kupanjem ponovnoga rođenja — On je umro za tebe da bi po Njemu mogao dobiti pravednost i vječni život.

STIH 6.

Jer u Kristu Isusu ni obrezanje ništa ne vrijedi, ni neobrezanje, nego vjera koja djeluje ljubavlju.

Vjera, naravno, mora biti iskrena. To mora biti vjera koja djeluje kroz ljubav. Ako vjeri nedostaje ljubavi, to nije prava vjera. Stoga Apostol zatvara licemjerima put u Kristovo kraljevstvo sa svih strana. S jedne strane izjavljuje: „U Kristu Isusu obrezanje ništa ne koristi” — tj. djela ne koriste ništa, osim same vjere, i to bez ikakve zasluge, koriste pred Bogom. S druge strane, Apostol izjavljuje da bez plodova vjera ne služi svrsi. Razmišljati: „Ako vjera opravdava bez djela, nemojmo ništa činiti” — znači prezirati Božju milost. Besposlena vjera ne opravdava. Na ovaj sažet način Pavao prikazuje cijeli život kršćanina: iznutra se sastoji u vjeri u Boga, izvana u ljubavi prema bližnjima.

STIH 7.

Dobro ste trčali; tko vas je spriječio da ne budete poslušni istini?

To je jednostavno rečeno. Pavao tvrdi da i sada poučava istu istinu koju je uvijek poučavao, i da su Galaćani dobro trčali sve dok su slušali istinu. Ali sada, zavedeni od lažnih apostola, ne mogu izdržati do kraja. Uspoređuje kršćanski život s utrkom. Hebreji su o trčanju govorili kao o utrci. „Dobro ste trčali” znači da je s Galaćanima sve išlo glatko i sretno. Živjeli su kršćanskim životom i bili na pravom putu prema vječnom životu. Riječi „Dobro ste trčali” doista su ohrabrujuće. Često se čini da naši životi puze, a ne trče. Ali ako ostanemo u istinitom nauku i hodimo u Duhu, nemamo razloga za brigu. Bog sudi našim životima drugačije. Ono što nam se čini sporim životom u kršćanskom razvoju, Bogu može izgledati kao život brzoga napretka u milosti.

STIH 7. 

Tko vas je spriječio da ne budete poslušni istini?

Galaćani su bili spriječeni u kršćanskom životu kad su se okrenuli od vjere i milosti prema Zakonu. Apostol potajno krivi lažne apostole što su ometali kršćanski napredak Galaćana. Lažni apostoli uvjerili su Galaćane da vjeruju kako su bili u zabludi i da su malo ili nimalo napredovali pod Pavlovim utjecajem. Pod pogubnim utjecajem lažnih apostola, Galaćani su mislili da su dostojni i da brzo napreduju u kršćanskom znanju i životu.

STIH 8.

To uvjerenje ne dolazi od Onoga koji vas poziva.

Pavao objašnjava kako oni koje su lažni učitelji prevarili mogu biti duhovno obnovljeni. Lažni su apostoli bili naizgled ljubazni prijatelji. Očito su nadmašivali Pavla u učenju i pobožnosti. Galaćani su lako dali prevari vanjskog izgleda. Pretpostavljali su da ih poučava sam Krist. Pavao im je dokazao da njihova nova doktrina nije od Krista, nego od đavla. Na taj je način uspio povratiti mnoge. I mi smo sposobni vratiti mnoge od zabluda u koje su zavedeni, pokazujući im da su njihova vjerovanja izmišljena, zla i suprotna Riječi Božjoj.

Vrag je lukav uvjeravatelj. On zna kako povećati i najmanji grijeh u planinu, dok ne pomislimo da smo počinili najgori zločin ikad učinjen na zemlji. Takve pogođene savjesti moraju se utješiti i postaviti na pravi put, kao što je Pavao ispravio Galaćane, pokazujući im da njihovo mišljenje nije Kristovo jer je u suprotnosti s Evanđeljem, koje opisuje Krista kao krotkog i milosrdnog Spasitelja.

Sotona će zaobići Evanđelje i objasniti Krista na đavolski način: „Krist je, doista, krotak, blag i milosrdan, ali samo prema onima koji su sveti i pravedni. Ako si grešnik, nemaš izgleda. Nije li Krist rekao da su nevjernici već prokleti? I nije li Krist činio mnoga dobra djela i strpljivo trpio mnoga zla, pozivajući nas da slijedimo njegov primjer? Ne želiš valjda reći da je tvoj život u skladu s Kristovim zapovijedima ili primjerom? Ti si grešnik. Nisi dobar u ničemu.”

Sotoni treba odgovoriti ovako: Sveto pismo predstavlja Krista u dvostrukom aspektu. Prvo, kao Dar. »On nam je od Boga postao mudrošću i pravednošću, posvećenjem i otkupljenjem.« (1. Korinćanima 1,30.) Stoga su moji mnogi i teški grijesi poništeni ako vjerujem u Njega. Drugo, Sveto pismo predstavlja Krista kao naš primjer. Kao primjer, On treba biti stavljen preda mnom samo u određeno vrijeme. U vremenima radosti i veselja možda ga imam kao ogledalo za razmišljanje o svojim nedostacima. Ali u danu nevolje imat ću Krista samo kao Dar. Neću slušati ništa drugo, osim da je Krist umro za moje grijehe.

Onima koji su zbunjeni zbog svojih grijeha, Krist mora biti predstavljen kao Spasitelj i Dar, a ne kao primjer. Ali grešnicima koji žive u lažnom uvjerenju, Krist mora biti predstavljen kao primjer. Tvrde riječi Pisma i strašni Božji sudovi o grijehu moraju im biti dočarani. Prkosi Sotoni u vremenima očaja. Reci: „O prokleti Sotono, odabireš zgodno vrijeme da razgovaraš sa mnom o djelima i trudu kada dobro znaš da sam u nevolji zbog svojih grijeha. Neću te slušati. Slušat ću Krista, koji kaže da je došao na svijet da spasi grešnike. To je pravi Krist i nema drugoga. Mogu naći mnoge primjere svetoga života u Abrahamu, Izaiji, Ivanu Krstitelju, Pavlu i drugim svecima. Ali oni ne mogu oprostiti moje grijehe. Ne mogu me spasiti. Ne mogu mi pribaviti vječni život. Stoga te neću imati za svog učitelja, o Sotono.”

STIH 9.

Malo kvasca ukiseli cijelo tijesto.

Pavlova briga za Galaćane nekima od njih nije značila ništa. Mnogi su ga se odrekli kao svog učitelja i prešli lažnim apostolima. Nisu sumnjali da su lažni apostoli koristili svaku priliku da oklevetaju Pavla kao tvrdoglavog i preziran čovjek, koji nije mario za jedinstvo Crkve, osim zbog svog sebičnog ponosa i ljubomore.

Drugi od Galaćana možda nisu vidjeli ništa loše u tome da malo odstupe od nauka o opravdanju i vjeri. Kad su primijetili da Pavao pravi toliku buku oko stvari koja im se činila nevažnom, podigli su obrve i pomislili u sebi: „Što ako jesmo malo odstupili od Pavlova nauka? Što ako smo malo krivi? Trebao bi previdjeti cijelu stvar, a ne praviti od toga pitanje, da se ne poremeti jedinstvo Crkava.” Na to Pavao odgovara: „Malo kvasca ukiseli cijelo tijesto.”

Naši protivnici iznose iste pritužbe na nas. Omalovažavaju nas kao svadljive, neraspoložene tragače za greškama. Ali ovo su lukavi trikovi đavla, kojima nastoji srušiti našu vjeru. Odgovaramo s Pavlom: „Malo kvasca ukiseli cijelo tijesto.”

Male greške prerastaju u velike rasjede. Neizbježno je — tolerirati beznačajnu pogrešku vodi do grubog krivovjerja. Biblijski nauk nije naš da ga mijenjamo ili da dopuštamo slobode s njim. Nemamo pravo promijeniti čak ni njegov najmanji dio. Kad je riječ o životu, spremni smo učiniti, trpjeti i oprostiti sve što naši protivnici zahtijevaju, sve dok vjera i nauk ostanu čisti i neiskvareni. Apostol Jakov kaže: „Tko god drži sav zakon, a ipak pogriješi u jednoj točki, kriv je za sve.” (Jakov 2,10.) Ovaj odlomak podupire nas protiv naših kritičara, koji tvrde da zanemarujemo milosrđe prema velikim ozljedama Crkava. Prosvjedujemo da ne želimo ništa više od mira sa svima. Kad bi nam samo dopustili da držimo svoj nauk vjere! Čisti nauk ima prednost pred ljubavlju, apostolima ili anđelom s neba.

Neka drugi hvale dobrotvornost i slogu do neba; mi uzdižemo autoritet Riječi i vjere. Milosrđe se ponekad može zanemariti bez opasnosti, ali ne i Riječ i vjera. Milosrđe sve trpi, sve daje. Vjera ništa ne trpi; nikada ne popušta. Milosrđe se često obmanjuje, ali nikada se ne gasi jer nema što izgubiti; i dalje dobro djeluje čak i prema nezahvalnima. Kad je riječ o vjeri i spasenju usred laži i zabluda koje se predstavljaju kao istina i zavaravaju mnoge, milosrđe nema glas ni pravo glasa. Nemojmo biti pod utjecajem narodnog vapija za milosrđem i jedinstvom. Ako ne volimo Boga i Njegovu Riječ, kakve veze ima volimo li uopće išta?

Pavao stoga opominje i učitelje i slušatelje da ne poštuju olako nauk vjere kao da je igračka kojom se zabavljaju u praznom hodu.

STIH 10.

Uzdam se u vas u Gospodinu.

„Dovoljno sam te podučavao, opominjao i ukorio. Nadam se najboljem za te.”

Postavlja se pitanje je li Pavao dobro učinio što je vjerovao Galaćanima. Ne zabranjuje li nam Sveto pismo da se uzdamo u ljude? Vjera se pouzda u Boga i nikad nije u zabludi. Milosrđe vjeruje u ljude i često je u zabludi. Ovo dobrotvorno povjerenje u čovjeka nužno je za život. Bez njega život u svijetu bio bi nemoguć. Kakav bi bio naš život da nitko ne može vjerovati nikome? Pravi kršćani spremniji su vjerovati ljudima nego djeca ovoga svijeta. Takvo dobrotvorno povjerenje plod je Duha. Pavao je imao takvo povjerenje u Galaćane, iako su napustili njegovu doktrinu. Vjeruje im „u Gospodinu”, utoliko što su bili u Kristu i Krist u njima. Nakon što bi potpuno napustili Krista, apostol im više ne bi vjerovao.

STIH 10. 

Da nećete drugačije razmišljati.

„Ne razmišljam drugačije nego što sam te naučio. Drugim riječima, imam uvjerenje da nećete prihvatiti nijednu doktrinu koja je suprotna onoj koju ste naučili od mene.”

STIH 10. 

A tko vas uznemiruje, sud će mu suditi, tko god on bio.

Pavao preuzima ulogu suca i osuđuje lažne apostole kao uznemirivače Galaćana. Želi uplašiti Galaćane svojim strogim osudama lažnih apostola, da izbjegavaju lažni nauk poput zarazne bolesti. Možemo ga čuti kako govori Galaćanima: „Zašto dajete ovim kužnim ljudima saslušanje na prvom mjestu? Oni samo muče vas. Nauk koji donose uzrokuje samo probleme vašoj savjesti.”

Riječi „tko god on bio” čini se da ukazuju na to da su lažni apostoli barem izvana bili vrlo dobri i pobožni ljudi. Možda je među njima bio neki istaknuti učenik apostola, čovjek od slave i autoriteta. Apostol se sigurno suočio s tom situacijom, inače njegova žestina ne bi bila potrebna. Nema sumnje da su mnogi od Galaćana bili vraćeni apostolovom žestinom. Možda su mislili: zašto bi bio tako tvrdoglav u tako malim stvarima? Zašto je tako brz izrekao osudu nad svojom braćom u službi?

Ne mogu to reći dovoljno često: moramo pažljivo razlikovati nauk i život. Nauka je komadić neba, život je komadić zemlje. Život je grijeh, zabluda, nečistoća, bijeda, a ljubav mora trpjeti, vjerovati, nadati se i podnositi sve. Oproštenje grijeha mora biti neprekidno, kako se grijeh i zabluda ne bi branili i održavali. Ali s naukom ne smije biti zablude, nema potrebe za oprostom. Ne može biti usporedbe između nauka i života. Najmanja točka nauka važnija je od neba i zemlje. Stoga ne možemo dopustiti da se i najmanji dio nauka pokvari. Možemo previdjeti uvrede i pogreške života, jer svakodnevno mnogo griješimo. Čak i sveci griješe, kao što se sami ispovijedaju u Gospodnjoj molitvi i u Vjerovanju. Ali naš nauk, hvaljen Bog, čist je, jer su svi članci naše vjere utemeljeni na Svetome pismu.

STIH 11.

A ja, braćo, ako još propovijedam obrezanje, zašto još trpim progon? Tada bi prestala sablazan križa.

U svojoj velikoj želji da opomene Galaćane, Pavao ulazi u raspravu. Kaže: „Zato što odbijam priznati obrezanje kao čimbenik u našem spasenju, navukao sam na sebe mržnju i progon cijeloga svoga naroda. Kad bih priznao obrezanje, Židovi bi prestali me progoniti; zapravo, voljeli bi me i hvalili me. Ali zato što propovijedam Kristovo evanđelje i pravednost vjere, moram trpjeti progonstvo. Lažni apostoli znaju kako izbjeći križ i smrtonosnu mržnju židovskoga naroda. Oni propovijedaju obrezanje i tako zadržavaju naklonost Židova. Da je po njihovom, ignorirali bi sve razlike u nauku i sačuvali jedinstvo pod svaku cijenu. Ali njihovi snovi o jedinstvu ne mogu se ostvariti bez gubitka čistoga nauka o križu. To bi bila šteta kad bi sablazan križa prestala.” U Prvoj poslanici Korinćanima izrazio je isto uvjerenje: „Krist me poslao... propovijedati evanđelje: ne mudrošću riječi, da ne bi križ Kristov postao uzaludan.” (1. Korinćanima 1,17.)

Ovdje bi netko mogao biti u iskušenju da kršćane nazove ludima. Namjerno propovijedajući i ispovijedajući istinu, i tako privlačeći mržnju i neprijateljstvo cijeloga svijeta, nije li to ludost? Ali Pavao ne mari za neprijateljstvo svijeta. To ga je učinilo još hrabrijim u ispovijedanju Krista. Neprijateljstvo svijeta po njegovoj je procjeni dobar znak uspjeha i rasta Crkve, koja najbolje napreduje u vremenima progonstva. Kad prestane sablazan križa, kad se bijes neprijatelja križa smanji, kad je sve tiho — to je znak da je đavao postao vratar Crkve i da je čista doktrina Božje Riječi izgubljena.

Sveti Bernard primijetio je da je Crkva u najboljem stanju kad je Sotona napada sa svih strana prijevarom i nasiljem; a u najgorem stanju kad je u miru. U prilog svojoj izjavi citira odlomak iz Ezekielove pjesme: „Evo, za mir sam imao veliku gorčinu.” (Izaija 38,17.) Pavao sa sumnjom gleda na svaki nauk koji ne izaziva antagonizam.

Progonstvo uvijek slijedi za petama Božje Riječi, kako je psalmista iskusio: „Vjerovah, zato govorih: bio sam silno ožalošćen.” (Psalam 116,10.) Kršćani su optuživani i klevetani bez milosti. Ubojice i lopovi imaju bolji tretman od kršćana. Svijet smatra prave kršćane najgorim prijestupnicima, za koje nema kazne dovoljno stroge. Svijet mrzi kršćane s nevjerojatnom brutalnošću i bez grižnje savjesti posvećuje ih najsramotnijim smrtima, čestitajući sebi što je Bogu i uzroku mira učinio posebnu uslugu oslobađajući svijet od nepoželjnoga prisustva tih kršćana. Ne smijemo dopustiti da nas takav tretman natjera da posrnemo u svom prianjanju uz Krista. Sve dok doživljavamo takva progonstva, znajte da je sve u redu s Evanđeljem.

Isus je pružio istu utjehu svojim učenicima u petom poglavlju Evanđelja po Mateju: „Blago vama kad vas ljudi pogrde i progone, i lažno govore svakojako zlo protiv vas radi mene. Radujte se i radujte se, jer je velika vaša nagrada na nebesima.” (Matej 5,11–12.) Crkva ne smije ostati bez te radosti. Ne bih želio biti u miru s papom, biskupima, knezovima i sektašima, osim ako ne pristanu na naš nauk. Jedinstvo s njima bio bi nepogrešiv znak da smo izgubili istinitu doktrinu. Ukratko, sve dok Crkva naviješta nauk, mora trpjeti progonstvo, jer Evanđelje objavljuje milosrđe i slavu Božju. To zauzvrat uzburkava đavla, jer ga Evanđelje pokazuje onakvim kakav jest — đavlom, a ne Bogom. Stoga, sve dok Evanđelje ima moć, progonstva ga prate; inače nešto nije u redu s đavlom. Kad je pogođen, znat ćete to po pustoši koju posvuda podiže.

Zato se nemojte iznenaditi ili uvrijediti kad izbije pakao. Gledajte na to kao na sretan pokazatelj da je sve u redu s Evanđeljem križa. Bog zabrani da se sablazan križa ikad ukloni! To bi bio slučaj kad bismo propovijedali ono što bi knez ovoga svijeta i njegovi sljedbenici bili presretni čuti — pravednost djela. Tada ne biste znali da đavao može biti tako nježan, svijet tako sladak, papa tako milostiv, a prinčevi tako šarmantni. Ali zato što tražimo korist i čast Kristovu, progone nas posvuda.

STIH 12.

Volio bih da su čak i odsječeni oni koji vas uznemiruju.

Ne čini se pristojnim za apostola ne samo da osuđuje lažne apostole kao uznemirivače Crkve i prepušta ih đavlu, nego i da poželi da budu potpuno odsječeni — što biste drugo nazvali nego običnom psovkom? Pavao, pretpostavljam, aludira na obred obrezanja. Kao da govori Galaćanima: „Lažni apostoli prisiljavaju te da odrežeš kožicu svoga mesa. Pa, volio bih da su oni sami potpuno odsječeni u korijenu.”

Bolje da odmah odgovorimo na pitanje je li ispravno da kršćani proklinju. Sigurno ne uvijek, niti iz svakog malog razloga. Ali kad stvari dođu do toga da se Bog i Njegova Riječ otvoreno hule, tada moramo reći: „Blagoslovljen Bog i Riječ Njegova, i proklet neka je sve što je protivno Bogu i Njegovoj Riječi, čak i ako bi to trebao biti apostol ili anđeo s neba.”

To još jednom pokazuje koliko je Pavao pridavao važnost najmanjim točkama kršćanskoga nauka, da se usudio proklinjati lažne apostole, očito ljude velike popularnosti i utjecaja. Kakvo pravo, onda, imamo da malo zarađujemo na doktrini? Bez obzira koliko se nebitna točka nauka može činiti, ako se omalovaži, može dovesti do postupnoga raspadanja istine našega spasenja.

Učinimo sve kako bismo unaprijedili slavu i autoritet Božje Riječi. Svaki njezin dio veći je od neba i zemlje. Kršćansko milosrđe i jedinstvo nema nikakve veze s Riječju Božjom. Hrabri smo psovati i osuđivati sve ljude koji i najmanje iskvare Riječ Božju, „jer malo kvasca ukiseli cijelo tijesto.”

Pavao čini ispravno što proklinje ove uznemirivače Galaćana, želeći da budu odsječeni i iskorijenjeni iz Crkve Božje i da njihova doktrina zauvijek propadne. Takvo je prokletstvo dar Duha Svetoga. Tako je Petar prokleo čarobnjaka Šimuna: „Tvoj novac neka ide s tobom u propast.” (Djela 8,20.) Mnogi primjeri ovoga svetoga prokletstva zabilježeni su u Svetome pismu, posebno u Psalmima, npr.: „Neka ih uhvati smrt, neka siđu živi u pakao.” (Psalam 55,16.)

NAUK O DOBRIM DJELIMA

Sada slijede razne opomene i zapovijedi. Bio je to običaj apostola da, nakon što su poučili vjeri i utješili savjest, slijede opomene na dobra djela, kako bi vjernici mogli iskazati dužnosti ljubavi jedni prema drugima. Kako bi se izbjegao dojam da se kršćanstvo bori protiv dobrih djela ili im se protivi, Apostol nas također potiče da se predamo dobrim djelima, da vodimo pošten život i održavamo vjeru i ljubav među sobom. Time će se opovrgnuti lažne optužbe svijeta da su kršćani neprijatelji pristojnosti i javnog mira. Činjenica je da kršćani bolje znaju što čini istinski dobro djelo od svih filozofa i zakonodavaca svijeta, jer dobra djela povezujemo s vjerom.

STIH 13.

Jer ste, braćo, pozvani na slobodu; samo ne koristite slobodu kao povod tijelu, nego ljubavlju služite jedni drugima.

Drugim riječima: „Stekli ste slobodu po Kristu — to jest, slobodu od svih zakona što se tiče savjesti. Spašeni ste. Krist je vaša sloboda i život. Stoga vam zakon, grijeh i smrt ne smiju nauditi niti vas dovesti do očaja. To je bit vaše neprocjenjive slobode. Sada pazite da svoju divnu slobodu ne iskoristite kao povod za tjelesne požude.”

Sotona voli pretvoriti ovu slobodu koju nam je Krist pribavio u razuzdanost. Već se apostol Juda u svoje vrijeme žalio: „Neki su se ljudi nesvjesno uvukli... pretvarajući milost našega Boga u razuzdanost.” (Juda 4.) Tijelo razmišlja: „Ako smo bez Zakona, možemo se prepustiti sebi. Zašto činiti dobro, zašto davati milostinju, zašto podnositi zlo, kad nema zakona koji bi nas na to prisilio?”

Takav stav je dovoljno uobičajen. Ljudi govore o kršćanskoj slobodi, a zatim idu i udovoljavaju željama pohlepe, užitka, oholosti, zavisti i drugih poroka. Nitko ne želi ispuniti svoje dužnosti. Nitko ne želi pomoći bratu u nevolji. Ovakve me stvari čine toliko nestrpljivim da bih poželio da su svinje koje gaze dragocjene bisere pod nogama opet pod papinom tiranijom. Ne možete probuditi narod Gomore evanđeljem mira.

Čak ni mi, stvorenja svijetla, ne vršimo svoje dužnosti tako revno u svjetlosti Evanđelja kao što smo to činili prije u tami neznanja, jer što smo sigurniji u slobodu koju nam je Krist kupio, to više zanemarujemo Riječ, molitvu, dobro i podnošenje patnje. Da nas Sotona ne uznemiruje neprekidnim kušnjama, progonstvom naših neprijatelja i nezahvalnošću naše braće, postali bismo toliko neoprezni i ravnodušni prema svim dobrim djelima da bismo s vremenom izgubili vjeru u Krista, odustali od službe Riječi i tražili lakši život. Mnogi naši svećenici već to čine. Žale se na službu, tvrde da ne mogu živjeti od svojih plaća, kukaju na bijedno postupanje koje dobivaju od onih koje su oslobodili ropstva zakona propovijedanjem Evanđelja. Ovi propovjednici napuštaju našega siromašnoga i ozloglašenoga Krista, upuštaju se u poslove svijeta, traže prednosti za sebe, a ne za Krista. S kakvim će rezultatima, uskoro će saznati.

Budući da đavao leži u zasjedi onima koji mrze svijet i nastoji nas lišiti naše duhovne slobode ili je brutalno zloupotrijebiti u tjelesnu slobodu, molimo našu braću na Pavlov način da nikada ne koriste ovu duhovnu slobodu kupljenu Kristom kao izgovor za tjelesni život ili, kako to Petar izražava, „za plašt zlobe” (1. Petrova 2,16).

Da kršćani ne bi zloupotrijebili svoju slobodu, Apostol ih opterećuje pravilom uzajamne ljubavi: trebaju služiti jedni drugima u ljubavi. Neka svatko obavlja dužnosti svoga položaja i zvanja marljivo i pomaže bližnjemu do krajnjih granica svojih mogućnosti.

Kršćani su sretni što čuju i slušaju ovo učenje o ljubavi. Kad drugi čuju o ovoj našoj kršćanskoj slobodi, odmah zaključuju: „Ako sam slobodan, mogu raditi što hoću. Ako spasenje nije stvar djela, zašto bismo trebali nešto činiti za siromašne?” Na ovaj grubi način pretvaraju duhovnu slobodu u razvrat i razuzdanost. Želimo da znaju da, ako koriste svoje živote i imovinu za vlastito zadovoljstvo, ako ne pomažu siromašnima, ako varaju svoje bližnje u poslu te otimaju i kradu prijevarom sve što im dođe pod ruke, želimo im reći da nisu slobodni, ma koliko mislili da jesu, nego su prljavi robovi đavla i sedam su puta gori nego što su ikada bili kao robovi pape.

Što se nas tiče, dužni smo propovijedati Evanđelje koje nudi svim ljudima slobodu od Zakona, grijeha, smrti i Božjega gnjeva. Nemamo pravo prikriti ili opozvati ovu slobodu koju naviješta Evanđelje. I tako ne možemo ništa učiniti sa svinjama koje se strmoglave u prljavštinu razuzdanosti. Činimo što možemo: marljivo ih opominjemo da ljube i pomažu svojim bližnjima. Ako naše opomene ne urodie plodom, ostavljamo ih Bogu, koji će se u svoje vrijeme pobrinuti za one koji ne poštuju Njegovu dobrotu. U međuvremenu se tješimo mišlju da naš trud nije izgubljen za prave vjernike. Oni cijene duhovnu slobodu i spremni su služiti drugima u ljubavi, i iako je njihov broj malen, zadovoljstvo koje nam pružaju daleko nadmašuje obeshrabrenje koje dobivamo od velikoga broja onih koji zloupotrebljavaju tu slobodu.

Pavao nikako ne može biti pogrešno shvaćen kad kaže: „Braćo, pozvani ste na slobodu.” Kako nitko ne bi pogriješio shvaćajući tu slobodu kao slobodu tijela, Apostol dodaje napomenu s objašnjenjem: „Ne koristite slobodu kao povod tijelu, nego ljubavlju služite jedni drugima.” Pavao sada iz ruke objašnjava Deset zapovijedi što znači služiti jedni drugima u ljubavi.

STIH 14.

Jer sav se zakon ispunjuje u jednoj riječi, i to u ovoj: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.

Kod Pavla je običaj da prvo postavi doktrinarni temelj, a zatim na njemu gradi zlato, srebro i dragulje dobrih djela. Sada nema drugoga temelja osim Isusa Krista. Na tom temelju apostol podiže građevinu dobrih djela koju definira u ovoj jednoj rečenici: „Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.”

Dodajući takve zapovijedi ljubavi, Apostol posramljuje lažne apostole, kao da govori Galaćanima: „Opisao sam vam što je duhovni život. Sada ću vas također poučiti što su uistinu dobra djela. Činim to kako biste razumjeli da su obredi koje lažni apostoli toliko hvataju daleko inferiorniji od djela kršćanske ljubavi.” To je zaštitni znak svih lažnih učitelja da ne samo izopačuju čistu doktrinu, već i ne uspijevaju činiti dobro. Njihov je temelj pokvaren; mogu graditi samo drvo, sijeno i strnjiku. Začudo, lažni apostoli koji su bili toliko iskreni zagovornici dobrih djela nikada nisu zahtijevali djela ljubavi kao što su kršćanska ljubav i praktična dobrotvornost korisna jezika, ruku i srca. Njihov jedini zahtjev bio je da se obrezanje, dani, mjeseci, godine i vremena promatraju. Nisu se mogli sjetiti nikakvih drugih dobrih djela.

Apostol potiče sve kršćane da čine dobra djela nakon što su prigrlili čisti nauk vjere, jer iako su opravdani, još uvijek imaju staro tijelo koje ih sprječava u činjenju dobra. Stoga postaje nužno da iskreni propovjednici njeguju nauk o dobrim djelima jednako marljivo kao i nauk vjere, jer je Sotona smrtonosni neprijatelj obojega. Ipak, vjera mora biti na prvom mjestu, jer bez vjere nemoguće je znati koje je djelo ugodno Bogu.

Neka nitko ne misli da zna sve o ovoj zapovijedi: „Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.” Zvuči kratko i lako, ali pokažite mi čovjeka koji može savršeno poučavati, učiti i vršiti ovu zapovijed. Nitko od nas ne sluša, ne potiče niti ispravno čini ovu zapovijed. Iako nas savjest boli kad ne ispunimo ovu zapovijed u svakom pogledu, nismo preplavljeni svojim neuspjesima da iskreno i srdačno podnosimo bližnjega u bratskoj ljubavi.

Riječi: „Jer sav se zakon ispunjuje u jednoj riječi” povlače za sobom kritiku Galaćana: „Toliko ste zaokupljeni svojim praznovjerjima i obredima koji ne služe ničemu dobrom, da zanemarujete najvažnije.” Sveti Jeronim kaže: „Iscrpljujemo svoja tijela bdijenjem, postom, naporom, a zanemarujemo milosrđe, kraljicu svih dobrih djela.” Pogledajte redovnike koji pedantno poste, bde itd. Da najmanje prekrše zahtjev svoje redovničke pravile, bio bi im to zločin prve veličine. U isto vrijeme bezbrižno su zanemarivali dužnosti milosrđa i mrzili jedni druge do smrti. To nije grijeh, mislili su.

Stari zavjet prepun je primjera koji pokazuju koliko Bog cijeni djela milosrđa. Kad David i njegovi drugovi nisu imali hrane i gladovali su, jeli su kruh koji je laicima bio zabranjen jesti. Kristovi učenici prekršili su zakon o suboti kad su trgali klasje kukuruza. Sam Krist je prekršio subotu (kako su Židovi tvrdili) liječeći bolesne u subotu. Ovi događaji ukazuju na to da ljubav treba imati prednost nad svim zakonima i obredima.

STIH 14.

Jer sav se zakon ispunjuje u jednoj riječi.

Možemo zamisliti apostola kako govori Galaćanima: „Zašto ste toliko zaokupljeni obredima, mesom, danima, mjestima i sličnim stvarima? Prestanite s ovom ludosti i slušajte me. Cijeli se zakon sažima u ovoj jednoj rečenici: ‘Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.’ Bog nije posebno zainteresiran za obrede niti ih koristi. Jedina stvar koju On traži od vas je da vjerujete u Krista kojega je poslao. Ako uz vjeru, koja je na prvom mjestu kao najugodnija služba Bogu, želite dodati zakone, onda znajte da su svi zakoni obuhvaćeni u ovoj kratkoj zapovijedi: ‘Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.’”

Pavao zna kako objasniti Božji zakon. On sažima sve Mojsijeve zakone u jednoj kratkoj rečenici. Razum se vrijeđa zbog kratkoće s kojom Pavao govori o Zakonu. Stoga razum gleda s prijezirom na nauk vjere i njezina istinska dobra djela. Služiti jedni drugima u ljubavi — to jest, uputiti zabludjele, utješiti jadne, podići pale, pomoći bližnjemu na svaki mogući način, podnositi njegove slabosti, izdržati teškoće, napore, nezahvalnost u Crkvi i u svijetu, a s druge strane, pokoravati se vlastima, poštovati roditelje, biti strpljivi kod kuće...

STIH 15.

Ako li pak jedni druge grizete i jedete, gledajte da jedni druge ne potrošite.

Kad se vjera u Krista svrgne, mir i jedinstvo prestaju u Crkvi. Pojavljuju se različita mišljenja i nesuglasice o nauku i životu, te jedan član grize i proždire drugoga — dok se naposljetku ne potroše. O tome Sveto pismo i iskustvo svih vremena svjedoče. Mnoge sekte koje danas nastaju osuđuju jedna drugu. Kad je jedinstvo duha izgubljeno, ne može biti slaganja ni u nauku ni u životu. Moraju se pojaviti nove zablude bez mjere i bez kraja.

Da bi se izbjegla nesloga, Pavao postavlja načelo: „Neka svaka osoba obavlja svoju dužnost u životnom položaju u koji ju je Bog pozvao. Nitko se ne smije hvaliti iznad drugih ili tražiti greške u naporima drugih dok hvali svoje. Neka svi služe u ljubavi.”

Nije lako poučavati vjeru bez djela, a ipak zahtijevati djela. Osim ako Kristovi službenici nisu mudri u rukovanju Božjim otajstvima i ne dijele pravilno Riječ, vjera i dobra djela lako se zbune. I nauk vjere i nauk dobrih djela moraju se marljivo poučavati, ali na takav način da obje doktrine ostanu unutar svoje sfere koju im je Bog odredio. Ako samo poučavamo djela, kao što naši protivnici čine, izgubit ćemo vjeru. Ako samo poučavamo vjeru, ljudi će pomisliti da su dobra djela suvišna.