POGLAVLJE 3
STIH 1
„O bezumni Galaćani!“
Apostol Pavao ovdje razotkriva pravu narav svoje apostolske i pastirske brige za Galaćane. On ne govori uvijek istim tonom. Katkad moli, katkad opominje, a katkad – kad to zahtijeva potreba Evanđelja – oštro kori. Tako i sam savjetuje Timoteja:
„Propovijedaj riječ, budi ustrajan u zgodno i nezgodno vrijeme, ukoravaj, kori, opominji sa svom strpljivošću i poukom.“
Usred svoga izlaganja o kršćanskoj pravednosti Pavao naglo prekida tok misli i izravno se obraća Galaćanima. Njegov glas postaje oštar, gotovo zapovjedan:
„O bezumni Galaćani!“
Kao da im govori:
„Donio sam vam čisto i istinito Evanđelje. Primili ste ga ne samo razumom, nego i srcem – s revnošću, radošću i zahvalnošću. A sada, bez ikakva razloga, okrećete mu leđa. Što vam se dogodilo? Tko vam je pomutio razum?“
Kad ih Pavao naziva bezumnima, začaranima i neposlušnima, ne čini to iz zlobe ili prijezira. Njegove riječi nisu otrov, nego lijek – gorak, ali potreban. Nije lako razlučiti prevladava li u njemu gnjev ili tuga. Uistinu, u njemu su oboje. Jer pravi pastir ne može ravnodušno gledati kako se oni koji su mu povjereni udaljavaju od Krista.
Dužnost je kršćanskog pastira da kori one koji su mu dani na brigu. No ta oštrina ne smije izvirati iz osobne povrijeđenosti, nego iz gorljive ljubavi prema Kristu i iz revnosti za čistoću Evanđelja. Gnjev koji nije rođen iz ljubavi prestaje biti svet gnjev.
Nema sumnje: Pavao je duboko razočaran. Srce ga boli jer vidi koliko su Galaćani malo postojani. Kao da govori:
„Žalim zbog vaše nevolje, ali sam i duboko razočaran vašim sramotnim posrtajem.“
Ovdje to namjerno naglašavam kako bih unaprijed uklonio svaku sumnju da se Apostol ruga crkvama ili govori protiv duha Evanđelja. Njegove riječi nisu poruga, nego vapaj.
Primjetna je i određena hladnoća u naslovu kojim im se obraća. Više ih ne naziva „braćom“, kako to obično čini, nego ih naziva „Galaćanima“. Time ih podsjeća ne samo na njihovu sadašnju zabludu, nego i na njihovu naravnu sklonost lakovjernosti i nepostojanosti.
Ovdje imamo jasan primjer slabosti koje se često zadržavaju ne samo u pojedinim kršćanima, nego i u cijelim zajednicama. Milost ne preobražava čovjeka trenutačno u savršeno biće. Ostaci stare, grešne naravi ostaju prisutni. Talozi prirodne pokvarenosti ne nestaju preko noći. Duh Božji ne svladava sve slabosti odjednom. Posvećenje je proces, a ne trenutni čin.
Iako su Galaćani bili prosvijetljeni Duhom Svetim kroz propovijedanje vjere, nešto od njihove narodne lakoumnosti, zajedno s njihovom urođenom izopačenošću, i dalje se lijepilo za njih. Neka se nitko ne zavarava mišlju da će, jednom kad primi vjeru, odmah postati savršeno i besprijekorno stvorenje. Ostaci starih poroka pratit će čovjeka cijelog života, pa makar bio i iskren i pobožan kršćanin.
STIH 1
„Tko vas je začarao da se ne pokoravate istini?“
Pavao sada ide korak dalje. Ne naziva Galaćane samo bezumnima, nego i začaranima. Time ne koristi tek snažnu metaforu, nego govori o stvarnoj duhovnoj opasnosti. U petom poglavlju ove Poslanice on čarobnjaštvo ubraja među djela tijela i time jasno pokazuje da su vještičarenje i čaranje stvarne djelatnosti Sotone. To nisu puka praznovjerja, nego ozbiljne manifestacije đavolske moći.
Svi smo izloženi tom utjecaju, jer đavao je knez i bog ovoga svijeta. On ne vlada samo nad očitim bezbožnicima, nego nastoji zavesti i one koji ispovijedaju kršćansku vjeru.
Sotona je iznimno lukav. Ne opčinjava ljude samo grubim i očitim sredstvima, nego još češće suptilnim i rafiniranim obmanama. On ne samo da zavodi razuzdane i bezbožne, nego i one koji se smatraju pobožnima. On zasljepljuje razum lažnim učenjima i čini da zabluda izgleda kao istina. Ne vara samo samouvjerene, nego često i one koji se pozivaju na čistu kršćansku vjeru.
Nema među nama nikoga tko barem povremeno nije bio zaveden njegovim prijevarama. Svatko tko misli da je potpuno imun na Sotoninu obmanu već je na dobrom putu da padne.
To objašnjava zašto Crkva u svakom vremenu mora voditi nove i teške borbe. Ipak, napadi stare Zmije nisu beskorisni. Oni služe tome da se nauk pročisti, da se vjera ispita i da se Krist još jasnije objavi kao jedini Spasitelj. Mnogo puta bili smo stiješnjeni u tim borbama, ali Krist je uvijek pobijedio – i uvijek će pobjeđivati.
Nemojmo misliti da su Galaćani bili jedini koje je đavao začarao. Ako se to dogodilo njima, može se dogoditi i nama. Zato se ne smijemo uzdati u vlastitu pamet, iskustvo ili pobožnost, nego se stalno držati Riječi Božje.
STIH 1
„Tko vas je začarao?“
Ovim pitanjem Pavao, na izvanredan način, istodobno kori i opravdava Galaćane. On ih kori zbog njihove lakoumnosti, ali svu glavnu krivnju prebacuje na lažne apostole koji su ih zaveli.
Kao da im govori:
„Znam da vaš pad nije bio namjeran. Sotona vam je poslao lažne učitelje koji su vas lukavo prebrojili i uvjerili da se opravdavate Zakonom. Ovom poslanicom nastojim ispraviti štetu koju su vam nanijeli.“
Na isti se način i mi danas borimo Božjom riječju protiv fanatika i lažnih učitelja našega vremena. I naši napori nisu posve uzaludni. Ipak, moramo priznati da ima mnogo onih koji odbijaju biti poučeni. Ne slušaju razum. Ne slušaju Pisma. Jer su začarani đavolskom lukavošću koja ima moć da laž prikaže kao istinu.
Đavao posjeduje zastrašujuću sposobnost da nas uvjeri u laž do te mjere da bismo se tisuću puta zakleli kako je to istina. Zato kršćanin ne smije biti ohol, nego mora hoditi u strahu i poniznosti, stalno zazivajući Gospodina Isusa Krista da ga sačuva od obmane.
Iako sam doktor teologije, i iako već dugo propovijedam Krista i borim se Njegove bitke, iz vlastitog iskustva znam koliko je teško ostati čvrsto u istini. Ne uspijevam se uvijek otresti Sotoninih napada. Ne shvaćam uvijek Krista onako kako ga Sveto pismo prikazuje. Ponekad mi đavao iskrivljuje pogled na Krista. Ali zahvaljujem Bogu koji nas čuva u svojoj Riječi, u vjeri i u molitvi.
Duhovna čarolija Sotone uvijek stvara iskrivljenu sliku Krista u srcu. Oni koji tvrde da se čovjek opravdava djelima Zakona doista su začarani. Njihova vjera stoji u otvorenoj suprotnosti s Kristom i Evanđeljem.
STIH 1
„Da se ne pokoravate istini.“
Pavao sada Galaćane optužuje za još teži prijestup.
Kao da govori:
„Toliko ste začarani da više uopće ne slušate istinu.“
Boji se da su neki od njih otišli tako daleko da se možda nikada neće vratiti. Jer kad se čovjek navikne slušati Zakon bez Evanđelja, njegov se sluh otupi za Krista.
Otpad Galaćana sastoji se u tome što su prigrlili Zakon bez Evanđelja. Mogu propovijedati Zakon s velikom revnošću, ali ako uz Zakon ne dolazi Evanđelje, on nikada ne može proizvesti istinsko obraćenje ni pravo pokajanje. Ne tvrdimo da je propovijedanje Zakona beskorisno – ono ima svoju službu – ali ta služba je da razotkrije grijeh i donese spoznaju Božjega gnjeva.
Zakon pritišće, lomi i ubija. Evanđelje, naprotiv, podiže, tješi i spašava. Bez Evanđelja Zakon čovjeka vodi u očaj. Samo Evanđelje, propovijedanje vjere u Krista, može podići paloga grešnika i darovati mu život.
STIH 1
„Pred čijim je očima Isus Krist očito bio prikazan (naslikan).“
Pavlova strogost sada se još više pojačava. On podsjeća Galaćane da nisu samo zanemarili istinu, nego su to učinili usprkos tome što im je Krist bio propovijedan na najsnažniji i najživlji mogući način. Krist im nije bio predstavljen mlako, nejasno ili površno, nego tako jasno i snažno da je, slikovito govoreći, bio postavljen pred njihove oči.
Pavao je Krista propovijedao tako živo, tako jasno i snažno, da su ga mogli gotovo vidjeti, kao da stoji pred njima. Kao da govori:
„Nijedan slikar, sa svim svojim bojama i vještinom, ne bi vam mogao tako živo predočiti Krista kao što sam vam ga ja predočio propovijedanjem. A ipak ste dopustili da budete zavedeni.“
Ovdje Apostol pokazuje koliko je njihova zabluda teška. Jer oni nisu sagriješili iz neznanja. Krist im je bio jasno objavljen, i to ne samo kao učitelj ili primjer, nego kao Raspeti Spasitelj.
STIH 1
„Raspet među vama.“
Kao da Pavao kaže:
„Niste samo odbacili milost Božju – vi ste Krista iznova razapeli među sobom.“
Ovdje Apostol koristi isti snažan izraz kakav nalazimo u Poslanici Hebrejima:
„Jer oni ponovno razapinju Sina Božjega i izvrgavaju ga javnoj sramoti.“ (Heb 6,6)
Svatko bi se trebao užasnuti kad čuje Pavlove riječi da oni koji žele biti opravdani Zakonom ne samo da niječu Krista, nego ga iznova razapinju. Ako su oni koji traže opravdanje djelima Zakona razapinjači Krista, što onda reći za one koji žele biti spašeni krpama vlastite pravednosti i samopravednim djelima?
Može li postojati išta strašnije od papinstva – toga sustava koji neprestano razapinje Krista u Crkvi, u savjestima i u srcima vjernika?
Od svih bolesnih i pogubnih učenja papinstva, najgore je ovo:
„Ako želiš služiti Bogu, moraš zaslužiti oproštenje grijeha i vječni život. I ne samo to – moraš pomagati drugima da se spase, dajući im višak vlastite svetosti.“
Redovnici, fratri i ostali hvale se da, osim zajedničkih zahtjeva koji vrijede za sve kršćane, oni čine djela supererogacije, to jest djela više nego što je potrebno. To je čista, đavolska iluzija.
Zato nije čudno što Pavao koristi tako oštar jezik kako bi Galaćane otrgnuo od nauka lažnih apostola. Kao da im viče:
„Zar ne shvaćate što ste učinili? Tražeći opravdanje po Zakonu, vi ste iznova razapeli Krista!“
Istina je, Krist se više ne može osobno razapeti. Ali on se razapinje u nama kad odbacimo milost, vjeru i besplatno oproštenje grijeha, i pokušamo se opravdati vlastitim djelima ili djelima Zakona.
Apostol je s pravom ogorčen na drskost svakoga čovjeka koji misli da može ispuniti Božji zakon radi vlastitog spasenja. Takvoga čovjeka Pavao optužuje za najteži grijeh: da iznova razapinje Sina Božjega.
STIH 2
„Ovo bih samo htio doznati od vas: primiste li Duha djelima Zakona ili slušanjem vjere?“
U ovim riječima Apostola jasno se osjeća sveta ironija. Kao da govori:
„Hajde sada, vi mudri Galaćani, vi koji ste se iznenada pretvorili u učitelje i doktore – recite mi: kako ste primili Duha Svetoga? Po djelima Zakona ili slušanjem Evanđelja?“
Ovo pitanje ih stavlja pred vlastito iskustvo, koje im ne ostavlja prostora za izgovor. Jer ne mogu poreći činjenice.
„Ne možete reći da ste primili Duha Svetoga po Zakonu. Dok ste bili pod Zakonom, niste imali Duha. Nitko nikada nije čuo da je Duh Sveti dan nekome kao nagrada za držanje Zakona.“
U vlastitom slučaju Galaćana to je bilo osobito očito. Oni nisu samo učili Zakon, nego su se trudili da ga ispune svim svojim snagama. Ako je itko mogao primiti Duha po Zakonu, onda su to trebali biti oni. Ali to se nikada nije dogodilo.
Tek kad im je Evanđelje propovijedano, primili su Duha Svetoga – i to prije nego što su imali priliku učiniti ijedno dobro djelo.
Luka to izričito potvrđuje u Djelima apostolskim:
„Dok je Petar još govorio ove riječi, Duh Sveti siđe na sve koji su slušali riječ.“ (Dj 10,44)
„I kad počeh govoriti, siđe Duh Sveti na njih, kao i na nas u početku.“ (Dj 11,15)
Knjiga Djela apostolskih napisana je upravo s tom svrhom: da potvrdi Pavlov nauk kako Duh Sveti dolazi ne po Zakonu, nego po propovijedanju Evanđelja. Na dan Pedesetnice Duh Sveti siđe dok se propovijedao Krist. Kod Kornelija isto tako. Nema iznimke.
Kad su se Pavao i Barnaba vratili u Jeruzalem i izvijestili Crkvu što se dogodilo među poganima, svi su bili zapanjeni – osobito kad su čuli da su neobrezani pogani primili Duha Svetoga bez Zakona, samo po vjeri u Krista.
Ako je Duh Sveti dan poganima bez Zakona, kako bi se sada Zakon mogao smatrati nužnim za opravdanje?
Pavao se na ovom mjestu još jednom vraća istom snažnom argumentu, jer zna koliko je ljudskom srcu teško prihvatiti ovu istinu. On ne dopušta da se Galaćani izvuku apstraktnim raspravama. On ih veže uz činjenice i uz nepobitno iskustvo Crkve.
Bog je, kaže Pavao, dao Duha Svetoga poganima bez Zakona, po samom propovijedanju Evanđelja. Na isti je način dao Duha i Židovima – ne po Zakonu, nego po vjeri. Da je pravednost Zakona bila nužna za spasenje, Duh Sveti nikada ne bi došao poganima, jer se oni Zakonom uopće nisu bavili. Iz toga slijedi jasan i neoboriv zaključak: Zakon ne opravdava, ali vjera u Krista opravdava.
Uzmimo primjer Kornelija. Što je on činio? Ništa. Sjedio je u svojoj kući sa svojim prijateljima i slušao. Petar je govorio. Oni su slušali. Zakon nije bio u njihovim mislima. Nisu prinosili žrtve. Nisu razmišljali o obrezanju. Nisu činili nikakva djela. I upravo u tom trenutku – dok su samo slušali – Duh Sveti siđe na njih.
Njegova prisutnost bila je nepogrešiva:
„Jer su govorili jezicima i veličali Boga.“
Ovdje se još jednom jasno vidi razlika između Zakona i Evanđelja. Zakon ne donosi Duha Svetoga. Evanđelje ga donosi. Jer narav Evanđelja jest da daruje. Ono ne traži, nego daje. Zakon nema ništa dati. On samo zahtijeva – i njegovi su zahtjevi nemogući.
Naši protivnici, međutim, vraćaju se Korneliju i govore:
„Ali Kornelije je bio pobožan čovjek, bogobojazan, davao je milostinju i molio se. Zbog toga je zaslužio oproštenje grijeha i dar Duha Svetoga.“
Tako govore oni koji žele zaslugu postaviti ispred milosti.
Odgovaram ovako: Kornelije je bio poganin. Bio je neobrezan. Nije se držao Zakona. Nikada nije živio pod Zakonom. I upravo je kao takav bio opravdan i primio Duha Svetoga. Kako onda Zakon može imati ikakvu ulogu u opravdanju?
Na to naši protivnici uzvraćaju:
„Istina, Kornelije je bio poganin, ali bio je pobožan, bogobojazan, davao je milostinju i molio se. Zar time nije zaslužio dar Duha Svetoga?“
Odgovaram: Kornelije je imao vjeru otaca – vjeru u Krista koji dolazi. Da je umro prije Krista, bio bi spašen tom vjerom. Ali budući da je Krist već došao, Kornelije je morao biti obaviješten o toj činjenici. Zato je Petar poslan k njemu: ne da mu donese Zakon, nego da mu objavi da je Krist došao.
Što se tiče tvrdnje da je Kornelije zaslužio Duha Svetoga svojim djelima, kažemo jasno: pobožnost, bogobojaznost, molitva i milostinja nisu uzrok vjere, nego njezin plod. To su obilježja osobe koja već ima vjeru, a ne sredstva kojima se vjera zaslužuje.
Luka najprije kaže da je Kornelije bio pobožan i bogobojazan, a tek zatim spominje njegova djela. No naši protivnici nasilno izvlače jednu rečenicu – „davao je mnogo milostinje“ – jer im služi za tvrdnju da zasluga prethodi milosti. Time izvrću redoslijed Svetoga pisma.
Činjenica je ovo: Kornelije je davao milostinju i molio se jer je vjerovao. I upravo zbog te vjere Petar mu je propovijedao Krista koji je već došao. Taj je argument nepobitan. Kornelije je opravdan bez Zakona. Dakle, Zakon ne opravdava.
Uzmimo još jedan primjer: Naaman Sirijac. Bio je poganin, nije pripadao Mojsijevu narodu, nije bio obrezan, nije poznavao Zakon. Ipak, njegovo tijelo bijaše očišćeno, Bog Izraelov mu se objavio i on ispovijedi vjeru:
„Evo, sada znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu.“
Naaman nije činio ništa. Nije se bavio Zakonom. Nije bio obrezan. Ipak, njegova vjera nije bila mrtva. Iz nje su proizašla djela zahvalnosti i poslušnosti. A što mu prorok kaže?
„Idi u miru.“
To Židovi ne podnose. „Što?“ viču. „Zar se ovaj poganin može opravdati bez Zakona? Zar da ga izjednačimo s nama obrezanima?“
Ali Bog je opravdavao ljude bez Zakona mnogo prije Mojsija. Opravdao je Joba. Opravdao je Ninivu. Ninivljani nisu imali Zakon, nisu bili obrezani, nisu prinosili žrtve – ali su vjerovali Božjoj riječi i pokajali se. I Bog ih je poštedio.
Sve se to dogodilo dok je Zakon još bio na snazi. Ako su pogani tada mogli biti opravdani bez Zakona, kako bi Zakon sada – nakon Krista – mogao biti put spasenja?
Pa ipak, mnogi i danas troše silno vrijeme i trud na Zakone, propise, tradicije i ljudske odredbe. I što dobivaju? Nemirnu savjest, strah i nesigurnost. Ali čim Evanđelje dotakne njihovo srce, dolazi mir, radost i sigurnost.
Razlog zašto ovo tako temeljito izlažem jest jednostavan: ljudskom srcu je teško povjerovati da se tako veliko blago – oproštenje grijeha, Krist, Duh Sveti, vječni život – prima samo slušanjem vjere. Razum se tome opire. Đavao na to viče: „Amen!“
Ali mi moramo naučiti ovo: Bog daruje. On ne prodaje. Ako daje besplatno, zašto ne primiti? Zašto gledati na vlastitu nedostojnost, kad On daje iz čiste milosti?
Razum se opet vrijeđa i govori:
„Ako tako propovijedate, ljudi će postati lijeni.“
Ali Krist kaže Marti:
„Jedno je potrebno.“
Čovjek postaje kršćanin slušanjem, a ne radom. Najprije dolazi Evanđelje. Zatim zahvalnost. A iz zahvalnosti dolaze dobra djela – prava, Bogom
STIH 3. Jeste li tako ludi? Počevši u Duhu, sada li tijelom završavate?
Pavao sada upozorava Galaćane na dvostruku opasnost. Prva opasnost glasi: „Jeste li toliko bezumni da, nakon što ste započeli u Duhu, sada završavate u tijelu?“
„Tijelo“ ovdje označava pravednost razuma koja traži opravdanje kroz ispunjavanje Zakona. Meni su pod papinstvom govorili da sam počeo u duhu, ali da sam završio u tijelu jer sam se oženio. Kao da je samački život po sebi duhovan, a bračni život tjelesan! Kakva glupost. Sve dužnosti kršćanskog muža – da voli svoju suprugu, odgaja djecu i upravlja domom – upravo su plodovi Duha.
Pravednost Zakona, koju Pavao naziva „pravednošću tijela“, toliko je daleko od toga da opravda čovjeka, da su oni koji su nekada imali Svetoga Duha pa ga izgubili, završili u Zakonu na svoju vlastitu propast.
STIH 4. Zar ste toliko uzalud pretrpjeli?
Druga opasnost na koju apostol upozorava jest gubljenje smisla patnje: „Zar ste toliko toga uzalud pretrpjeli?“ Pavao želi reći: „Pogledajte ne samo dobar početak koji ste prokockali, već se sjetite i svega što ste podnijeli radi Evanđelja i Kristova imena. Gubili ste imovinu, trpjeli prijekore i bili u životnim opasnostima. Sve ste to vjerno izdržali. A sada? Sada gubite sve: Evanđelje, vjeru i svu duhovnu korist svoje patnje. Kako je jadno toliko postradati – a uzalud.“
STIH 4. Ako je doista uzalud.
Apostol dodaje: „Ako je još uvijek uzalud. Ne gubim svu nadu za vas. Ali, ako nastavite tražiti pravednost u Zakonu, znajte da vam vaše nekadašnje bogoslužje i nevolje koje ste podnijeli neće nimalo pomoći. Ne želim vas posve obeshrabriti; nadam se da ćete se pokajati.“
STIH 5. Onaj, dakle, koji vam daje Duha i čini čudesa među vama, čini li to djelima Zakona ili propovijedanjem vjere?
Ovaj argument, zasnovan na iskustvu Galaćana, toliko je snažan da mu se apostol ponovno vraća. „Niste samo primili Duha kroz propovijedanje Evanđelja, već ste tim istim Evanđeljem osposobljeni činiti velika djela.“ Koja djela? Čudesa. Galaćani su pokazivali zadivljujuće plodove vjere. Kraljevstvo Božje nije u riječi, nego u sili. Ta se sila nije očitovala samo u rječitosti, nego u natprirodnom djelovanju Svetoga Duha.
Kada se propovijeda Evanđelje vjere, nade i ljubavi, Bog daje Duha koji tvori čudesna djela. Pavao ih podsjeća: „Bog vas nije samo doveo do vjere mojim propovijedanjem, nego vas je i posvetio da donosite plodove. Jedan od tih plodova bila je vaša tolika ljubav prema meni da biste bili spremni i oči svoje iskopati za mene.“ Voljeti bližnjega tako požrtvovno upravo je plod Svetoga Duha.
„Te darove Duha uživali ste prije nego što su vas lažni apostoli zaveli“, opominje ih Pavao. „Pod režimom Zakona niste pokazali ništa od toga. Kako to da više ne donosite te plodove? Više ne učite istinito, ne vjerujete hrabro, ne živite sveto. Tko vas je to pokvario da me više ne volite i da niste spremni na žrtvu? Što je to ohladilo vašu revnost?“
Ista stvar se događa i meni. Kada sam počeo objavljivati Evanđelje, mnogi su bili oduševljeni i imali su visoko mišljenje o nama. A danas? Uspjeli su nas učiniti toliko mrskima onima koji su nas nekada voljeli, da nas sada gledaju kao otrov. Pavao poručuje: „Vaše iskustvo vas uči da plodovi ljubavi ne rastu na panju Zakona.“
STIH 6. Kao što Abraham povjerova Bogu i to mu se uračuna u pravednost.
Apostol sada navodi primjer Abrahama. On je mogao imati ugled među ljudima zbog svog čestitog života, ali ne i pred Bogom. Pred Bogom, Abraham je bio osuđeni grešnik. Nije opravdan svojim naporima, nego vjerom. Biblija jasno kaže: „Abraham povjerova Gospodu, i to mu se uračuna u pravednost.“
Pavao naglašava: Abraham je vjerovao. Vjera u Boga je najviše bogoslužje, prva poslušnost i najveća žrtva. Bez vjere, Bog u nama gubi svoju slavu, mudrost i milosrđe. Vjera je vrhunac mudrosti i jedina prava religija.
Vjerovati Bogu znači častiti Ga. Vera kaže: „Vjerujem u ono što Ti govoriš.“ Razumu se kršćanske istine čine nemogućim i apsurdnim: da je Kristov kruh Njegovo tijelo, da je krštenje novo rođenje, da će mrtvi uskrsnuti. Razum viče da je to ludost. Zato vjera mora zamijeniti razum. Abraham je pobijedio razum vjerom u Božju Riječ, iako mu je on govorio da je nemoguće da devedesetogodišnja Sara rodi sina. Vjera je ubila taj razum, tu „ružnu zvijer“ i neprijatelja Božjeg. Tko god vjerom ubije razum, pruža Bogu bolju službu od svih redovnika i njihovih zasluga.
Ljudi poste i mole se misleći da će umiriti Božji gnjev. Ali time ne slave Boga, nego Ga prave nemilosrdnim goničem robova i lažljivcem. Oni zapravo svrgavaju Boga s prijestolja i postavljaju sebe na Njega.
Kršćanska pravednost je pouzdanje srca u Boga kroz Krista Isusa. Čine je dvije stvari: vjera u Krista (koja je Božji dar) i Božje prihvatanje te naše nesavršene vjere kao savršene pravednosti. Zbog moje vjere, Bog „žmiri“ na moje grijehe i prekriva ih sjenom Kristovih krila. Bog kaže: „Zato što vjeruješ u Moga Sina, opraštam ti dok te smrt ne izbavi od tijela grijeha.“ Budući da Bog mrzi grijeh, ova transfuzija pravednosti postaje životno neophodna. Primamo je od Krista jer vjerujemo u Njega.
Paradoksalno, kršćanin je istodobno i pravedan i grešan, svet i profan, Božji prijatelj i Božji neprijatelj. Ove proturječnosti ne može razumjeti nitko tko ne poznaje put spasenja. Nesretnom grešniku kažemo: „Brate, ne možeš biti savršen u ovom životu, ali možeš biti svet.“ Ako on pita kako, kada osjeća grijeh, odgovaramo mu: „To što osjećaš grijeh je dobar znak; to je prvi korak prema oporavku. Gledaj u nebeskog Liječnika, Krista. Vjeruj u Njega i tvoji gresi će postati Njegovi, a Njegova pravednost tvoja.“ Samo Hristos, Posrednik, može pomiriti te suprotnosti.
STIH 7. Znajte, dakle, da su oni koji su od vjere sinovi Abrahamovi.
Ovo je glavna točka Pavlove argumentacije protiv Židova: djeca Abrahamova su oni koji vjeruju, a ne oni koji su rođeni od Abrahamove krvi. Pavao ovu tvrdnju naglašava svom snagom jer su Židovi pridavali spasonosnu vrijednost svojem podrijetlu govoreći: „Mi smo sjeme i sinovi Abrahamovi.“
Abraham je bio opravdan jer je vjerovao. Pavlova argumentacija glasi: „Budući da je ovo nepogrešivo svjedočanstvo Svetoga pisma, zašto se oslanjate na obrezanje i Zakon? Zar Abraham, vaš otac kojega toliko uzdižete, nije opravdan i spašen bez obrezanja i Zakona, samom vjerom?“ Abraham je otac vjernika. Da biste bili dijete vjernoga Abrahama, morate vjerovati kao i on. Inače ste samo njegovo fizičko potomstvo koje se rađa u grijehu, pod gnjevom i osudom.
Išmael i Izak bili su Abrahamova prirodna djeca. Po pravu prvenstva, Išmael je trebao uživati povlastice prvorođenca, ako bi tjelesno podrijetlo imalo ikakvu vrijednost. Ipak, on je ostavljen po strani, dok je Izak bio pozvan. To dokazuje da su djeca vjere jedina prava djeca Abrahamova.
Neki zamjeraju Pavlu što se izraz „vjera“ iz Postanka 15,6 primjenjuje na Krista. Mi odgovaramo: Vjera pretpostavlja sigurnost u Božje milosrđe. To jamstvo nam daje pouzdanje da su naši grijesi oprošteni radi Krista. Savjest se nikada neće pouzdati u Boga ako nije sigurna u Njegovo milosrđe obećano u Kristu. Sva Božja obećanja vode natrag do onog prvog obećanja o Kristu (Postanak 3,15).
Vjera otaca u starozavjetno doba i naša vjera u Novom zavjetu jedna su te ista vjera u Krista Isusa. Vrijeme ne mijenja predmet istinske vjere, niti mijenja Svetoga Duha. Uvijek je postojao jedan um i jedna vjera o Kristu među pravim vjernicima. I mi vjerujemo u Krista koji će ponovno doći, baš kao što su oci vjerovali u Njegov prvi dolazak, jer Ga očekujemo u posljednji dan da sudi živima i mrtvima.
STIH 8. I Pismo, predviđajući da će Bog vjerom opravdati pogane...
„Vaše hvalisanje vas nikamo ne vodi“, kaže Pavao Galaćanima, „jer je Sveto pismo proreklo davno prije nego što je Zakon dan, da će pogani biti opravdani blagoslovljenim Abrahamovim ’sjemenom’, a ne po Zakonu.“ To obećanje je dano 430 godina prije Zakona. Budući da je Zakon došao toliko kasnije, on nije mogao ukinuti već obećani blagoslov. „Zašto se hvalite Zakonom, Galaćani moji, kada je on došao četiri stoljeća nakon obećanja?“
Lažni apostoli su slavili Zakon, a prezirali obećanje dano Abrahamu. Tek nakon što je Abraham proglašen pravednim zbog svoje vjere, Pismo prvi put spominje obrezanje. Pismo je htjelo spriječiti vašu zaslijepljenost pravednošću Zakona tako što je pravednost vjere postavilo ispred obrezanja i svih kasnijih propisa.
STIH 8. ...unaprijed navijesti evanđelje Abrahamu: „U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi.“
Židovi izopačuju Sveto pismo tvrdeći da „blagosloviti“ znači samo „hvaliti“. Ali Pavao opisuje duhovnog Abrahama – čovjeka obnovljenog vjerom i preporođenog Svetim Duhom. On je postao duhovni otac svih naroda, i na taj način su mu pogani dani u baštinu. Sveto pismo Abrahamu ne pripisuje nikakvu drugu pravednost osim one kroz vjeru. On stoji pred Bogom kao čovjek opravdan vjerom, i upravo zbog te vjere prima obećanje blagoslova za sve narode.
STIH 9. Tako su, dakle, oni koji su od vjere blagoslovljeni s vjernim Abrahamom.
Naglasak je na riječima „s vjernim Abrahamom“. Pavao ovdje razlikuje Abrahama od Abrahama. Postoji Abraham koji radi (vrši djela) i Abraham koji vjeruje. S Abrahamom koji radi mi nemamo nikakva posla. Neka se Židovi hvale Abrahamom po tijelu; mi se hvalimo Abrahamom vjernikom, o kojemu Sveto pismo kaže da je primio blagoslov pravednosti po vjeri – i to ne samo za sebe, nego i za sve koji vjeruju kao i on. Svijet je obećan Abrahamu jer je vjerovao. Cijeli je svijet blagoslovljen ako vjeruje onako kako je Abraham vjerovao.
Blagoslov je obećanje Evanđelja. To što „svi narodi trebaju biti blagoslovljeni“ znači da svi narodi trebaju čuti Evanđelje. Svi narodi trebaju biti proglašeni pravednima pred Bogom po vjeri u Krista Isusa. Blagoslivljati jednostavno znači širiti spoznaju o Kristovu spasenju. To je služba novozavjetne Crkve koja dijeli obećani blagoslov propovijedanjem Evanđelja, podjeljivanjem sakramenata i tješenjem slomljenih srdaca; ukratko, dijeleći Kristove blagodati.
Židovi ističu Abrahama koji je radio. Papa ističe Krista koji radi, ili Krista kao uzora. Papa citira Kristove riječi iz Ivana 13,15: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ Mi ne poričemo da kršćani trebaju nasljedovati Kristov primjer, ali puko oponašanje neće zadovoljiti Boga. Imajte na umu: Pavao ovdje ne raspravlja o Kristu kao primjeru, nego o Kristu kao spasenju. To što se Abraham podvrgnuo obrezanju po Božjoj zapovijedi i što je u svemu slušao Boga, uistinu je vrijedno divljenja. Slijediti Kristov primjer, ljubiti bližnjega i strpljivo podnositi zlo, svakako je hvale vrijedno. No, bile te vrline hvalevrijedne ili ne, one nas ne opravdavaju pred Bogom. Treba nam sam Krist, a ne samo Njegov primjer, da nas spasi. Treba nam otkupljenje, a ne samo uzor. Pavao ovdje govori o Kristu Otkupitelju i Abrahamu vjerniku, a ne o Kristu kao uzoru ili Abrahamu koji se znoji radeći.
Vjerni Abraham ne smije ležati pokopan u grobu. S njega treba obrisati prašinu i izvesti ga pred svijet. Treba ga hvaliti pred nebom zbog njegove vjere. Abraham koji radi izgleda posve malen pored Abrahama koji vjeruje. Pavlove riječi sadrže snažan kontrast: svi narodi koji dijele vjeru vjernoga Abrahama bit će blagoslovljeni, što implicira da su svi narodi bez vjere u Krista – prokleti.
STIH 10. Jer svi koji su od djela Zakona, pod prokletstvom su.
Božje je prokletstvo poput potopa koji guta sve što nije od vjere. Da bismo izbjegli prokletstvo, moramo se držati obećanja blagoslova u Kristu.
Čitatelja treba podsjetiti da ovo nema veze s građanskim zakonima, običajima ili politikom. Građanski zakoni imaju svoje mjesto i svrhu. Neka svaka vlada donese najbolje moguće zakone, ali građanska pravednost nikada neće osloboditi osobu od osude Božjega Zakona.
Naglašavam ovo jer ljudi lako zamijene građansku pravednost s duhovnom. U građanskom životu moramo paziti na zakone i djela, ali u duhovnom ne smijemo misliti da smo opravdani djelima, već uvijek moramo imati na umu obećanje i blagoslov Krista, našega jedinog Spasitelja.
Prema Pavlu, sve što nije od vjere, grijeh je. Kada naši protivnici to čuju, izvrću naše riječi kao da učimo da vlade ne treba poštovati ili kao da potičemo pobunu. Čine nam veliku nepravdu, jer mi jasno razlikujemo građanske od duhovnih poslova. Zakonska pravednost može biti dobra za ovaj život, ali ne i za vječnost. Inače bi nevjernici bili bliže nebu od kršćana, jer se oni često ističu u građanskoj pravednosti.
STIH 10. Jer je pisano: Proklet svaki koji ne ustraje u svemu što je napisano u knjizi Zakona, da to izvrši.
Pavao dokazuje citatom iz Ponovljenog zakona da su svi pod Zakonom zapravo pod osudom. On to dokazuje na poseban način. Mojsije kaže: „Proklet tko ne čini sve što Zakon traži“, a Pavao kaže: „Proklet tko god čini djela Zakona.“ Na prvi pogled, ove su tvrdnje proturječne. Kako jedna dokazuje drugu? To može razumjeti samo onaj tko razumije članak o opravdanju.
Moramo znati da „činiti djela Zakona“ ne znači samo površno ispunjavati propise, nego biti savršeno poslušan duhu Zakona. Gdje ćete naći osobu koja to može? Naši protivnici citiraju Rimljane 2,13: „Izvršitelji zakona bit će opravdani.“ Dobro, ali tko su izvršitelji? Oni misle da je to onaj tko doslovno vrši propise. No, to nije vršenje, već grijeh, jer griješe protiv prve tri zapovijedi. Bog zahtijeva da Ga štujemo u duhu i vjeri. Pokušavajući steći pravednost bez vjere, ovi „zakonodavci“ udaraju protiv Boga, poričući Njegovo milosrđe i obećanja u Kristu.
U svojem neznanju, oni zloupotrebljavaju Zakon. Njihova je pravednost obično idolopoklonstvo i hula. Budući da je Bog vidio da ne možemo ispuniti Zakon, osigurao je put spasenja davno prije Zakona, obećavši ga Abrahamu.
Prvo moramo vjerovati u Krista i primiti Svetoga Duha koji nas prosvjetljuje da možemo početi ljubiti Boga i bližnjega. Duh se ne stječe Zakonom, nego vjerom. U konačnici, „vršiti Zakon“ znači vjerovati u Isusa Krista. Stablo dolazi prvo, a tek onda plodovi.
Čak i skolastici priznaju da je vanjsko vršenje Zakona bez dobre volje čisto licemjerje. Što je bilo pogrešno s Judom? Rim odgovara: „Juda je bio odbačen jer su mu motivi bili izopačeni, pa su mu i djela bila licemjerna.“ Ako Rim to priznaje, zašto ne priznaju istu istinu u duhovnim stvarima? Srce mora biti očišćeno vjerom prije nego što osoba može maknuti prstom da ugodi Bogu.
Postoje dvije vrste izvršitelja Zakona: istinski i licemjerni. Istinski su oni koji su potaknuti vjerom, a licemjerni oni koji traže pravednost mehaničkim djelima dok im je srce daleko od Boga. Oni su poput luda tesara koji počinje graditi kuću od krova. Oni zapravo krše prvu zapovijed jer ne štuju Boga u vjeri, nego obožavaju sebe.
Nije čudo da je Pavao prorekao grozote koje će Antikrist unijeti u Crkvu. Tko god djelima traži pravednost, taj niječe Boga i sam sebe pravi bogom. On je Antikrist jer svojim djelima pripisuje božansku moć pobjede nad grijehom i smrću. On uzurpira Kristovu čast. „Pravedna osoba“ (koja se oslanja na sebe) najgora je vrsta nevjernika.
Oni ne kažu izravno: „Ja sam Bog“, ali njihova djela to govore. Oni uzurpiraju Kristovu službu, kao da kažu: „Ja sam spasitelj samome sebi.“ To je dojam koji ostavljaju redovnici. Papa je Antikrist jer je protiv Krista, jer gospodari Božjim hramom i uzima slobodu s Božjim stvarima. Tražiti pravednost djelima bez vjere grozota je koja stoji na svetome mjestu; ona svrgava Stvoritelja i obožava stvorenje.
Pravi izvršitelji Zakona su pravi vjernici. Sveti Duh ih osposobljava da ljube Boga i bližnje. No, budući da imamo samo „prvine“ Duha, a ne puninu, mi ne ispunjavamo Zakon savršeno. Ta nam se nesavršenost, međutim, ne pripisuje – radi Krista.
Stoga Mojsijeva izjava o prokletstvu onih koji ne ostaju u Zakonu nije suprotna Pavlu, nego je on njome dokazuje našu potrebu za vjerom.
Mojsije zahtijeva savršene izvršitelje Zakona. Ali gdje ćete ih pronaći? Nigdje. Sam je Mojsije priznao da nije bio savršen izvršitelj Zakona. Rekao je Gospodinu: „Oprosti nam bezakonje i grijeh naš.“ Samo nas Krist može učiniti nevinima za bilo kakav prijestup. Kako? Prvo, oproštenjem naših grijeha i uračunavanjem Njegove pravednosti. Drugo, darom Svetoga Duha koji u nama rađa novi život i djelovanje.
Opovrgavanje prigovora protiv nauka o vjeri
Ovdje ćemo se posvetiti prigovorima koje naši protivnici podižu protiv nauka o vjeri. U Bibliji ima mnogo odlomaka koji govore o djelima i nagradi za djela, a koje naši protivnici navode protiv nas u uvjerenju da će njima oboriti nauk o vjeri koji naučavamo.
Čak i skolastici priznaju da, prema razumnom poretku prirode, bitak prethodi djelovanju. Priznaju da je svako djelo pogrešno ako ne proizlazi iz ispravnog motiva. Priznaju da osoba mora biti ispravna prije nego što može činiti ispravno. Zašto onda ne priznaju da ispravna sklonost srca prema Bogu – kroz vjeru u Krista – mora prethoditi djelima?
U jedanaestom poglavlju Poslanice Hebrejima nalazimo popis raznih djela svetaca iz Biblije. Spominje se David, koji je ubio lava i medvjeda te porazio Golijata. U Davidovim herojskim činovima skolastik ne vidi ništa više od vanjskog postignuća. No, Davidova djela moraju se vrednovati prema Davidovoj osobnosti. Kad shvatimo da je David bio čovjek vjere, čije se srce uzdalo u Gospodina, razumjet ćemo zašto je mogao činiti takva junaštva. David je rekao: „Gospodin koji me izbavio iz lavlje šape i medvjeđe šape, on će me izbaviti i iz ruku ovoga Filistejca.“ I opet: „Ti dolaziš na me s mačem, s kopljem i sa štitom, a ja dolazim na te u ime Gospodina nad Vojskama, Boga Izraelovih četa kojega si izazvao. Danas će te Gospodin predati u moje ruke...“ (1. Samuelova 17,37. 45-46). Prije nego što je David ostvario ijedno herojsko djelo, on je već bio čovjek ljubljen od Boga, snažan i postojan u vjeri.
O Abelu je u istoj poslanici rečeno: „Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain.“ Kada skolastici naiđu na sličan odlomak u Postanku 4,4, ne vide dalje od riječi: „I Gospodin milostivo pogleda na Abela i njegov prinos.“ „Aha!“, viču oni. „Vidite, Bog poštuje prinose. Djela opravdavaju!“ S blatom u očima oni ne vide da tekst u Postanku kaže da je Gospodin prvo imao obzir prema Abelovoj osobi. Abel je ugodio Gospodinu zbog svoje vjere. Budući da se Abelova osoba svidjela Gospodinu, i njegov je prinos ugodio Gospodinu. Poslanica Hebrejima izričito kaže: „Vjerom Abel prinese Bogu izvrsniju žrtvu.“
U našem ophođenju s Bogom djelo ne vrijedi ništa bez vjere, jer „bez vjere nemoguće mu je ugoditi“ (Hebrejima 11,6). Abelova žrtva bila je bolja od Kainove jer je Abel imao vjeru. Što se Kaina tiče, on nije imao vjere ni pouzdanja u Božju milost, nego se šepurio u vlastitoj umišljenoj vrijednosti. Kad je Bog odbio priznati njegovu žrtvu, Kain se razljutio na Boga i na Abela.
Sveti Duh u Pismu govori o vjeri na različite načine. Ponekad govori o vjeri neovisno o drugim stvarima. Kada Pismo govori o vjeri u apsolutnom ili apstraktnom smislu, tada se ona izravno odnosi na opravdanje. Ali kada govori o nagradama i djelima, govori o složenoj ili relativnoj vjeri. Navest ćemo primjere: „Vjera koja ljubavlju djeluje“ (Galaćanima 5,6); „Tko ih vrši, u njima će naći život“ (Levitski zakonik 18,5); „Hoćeš li ući u život, drži zapovijedi“ (Matej 19,17); „Ukloni se od zla i čini dobro“ (Psalam 37,27). U ovim i sličnim odlomcima gdje se spominju djela, Pismo uvijek govori o vjernom djelovanju, o djelu nadahnutom vjerom. „Učini ovo i živjet ćeš“ zapravo znači: prvo imaj vjeru u Krista, a Krist će te osposobiti da činiš i živiš.
U Riječi Božjoj, sve što se pripisuje djelima zapravo se pripisuje vjeri. Vjera je božanstvo djela. Vjera prožima sva djela vjernika, kao što je Kristovo božanstvo prožimalo Njegovu ljudskost. Abraham je smatran pravednim jer je vjera prožimala cijelu njegovu osobnost i svaki njegov postupak.
Kada čitate kako su oci, proroci i kraljevi postigli velika djela, ne zaboravite ih objasniti onako kako ih objašnjava Poslanica Hebrejima: „Koji su vjerom pokorili kraljevstva, činili pravednost, stekli obećanja, začepili usta lavovima“ (Hebrejima 11,33). Na taj ćemo način ispravno tumačiti sve one odlomke za koje se čini da podupiru pravednost djela. Zakon se uistinu ispunjava samo kroz vjeru. Stoga je svaki „sveti“ i „moralni“ zakonik (koji se uzda u sebe) proklet.
Pretpostavimo da ovo objašnjenje neće zadovoljiti skolastike i da bi me mogli potpuno zaplesti u svoje argumente (što ne mogu) – i tada bih radije bio u krivu i svu zaslugu dao samome Kristu. Ovdje je Krist. Pavao, Kristov apostol, izjavljuje: „Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši za nas prokletstvom“ (Gal 3,13). Vlastitim ušima čujem da se ne mogu spasiti osim Kristovom krvlju i smrću. Stoga zaključujem da je na Kristu da nadvlada moje grijehe, a ne na Zakonu ili mojim vlastitim naporima. Ako je On platio cijenu moga otkupljenja, ako je On postao grijeh za moje opravdanje, ne mari me ako mi citirate tisuću odlomaka iz Pisma o pravednosti djela protiv pravednosti vjere. Ja na svojoj strani imam Autora i Gospodara Svetoga pisma. Radije bih vjerovao Njemu nego cijelom tom ološu „pobožnih“ znalaca Zakona.
STIH 11. Ali da se nitko ne opravdava po Zakonu pred Bogom, očito je, jer: Pravednik će živjeti od vjere.
Apostol u svoj argument uvlači svjedočanstvo proroka Habakuka: „Pravednik će živjeti po svojoj vjeri.“ Ovaj odlomak ima veliku težinu jer uklanja Zakon i djela Zakona kao čimbenike u procesu našeg opravdanja.
Skolastici pogrešno tumače ovaj odlomak govoreći: „Pravednik će živjeti vjerom, ali samo ako je to vjera koju su oblikovala i izvršila djela ljubavi.“ Ta je njihova napomena čista krivotvorina! Govoriti o „oblikovanoj“ ili „neoblikovanoj“ vjeri, kao o nekoj dvostrukoj vjeri, izravno je protivno Svetom pismu. Ako djela ljubavi čine vjeru savršenom, tada bih morao zaključiti da su djela bitniji čimbenik kršćanske religije od same vjere. U tom slučaju, Krist i Njegove blagodati bili bi nam zauvijek izgubljeni.
STIH 12. A Zakon nije od vjere.
U izravnoj suprotnosti sa skolasticima, Pavao izjavljuje: „Zakon nije od vjere.“ Što je to „milosrđe“ o kojemu skolastici toliko govore? Zar Zakon ne zapovijeda ljubav? Činjenica je da Zakon ne zapovijeda ništa osim ljubavi, kao što vidimo iz Pisma: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim...“ (Pnz 6,5) i „...iskazujem milosrđe tisućama onih koji me ljube i drže moje zapovijedi“ (Izlazak 20,6). Ako Zakon zahtijeva ljubav, onda je ljubav dio Zakona, a ne vjere. Budući da je Krist zamijenio Zakon koji zapovijeda ljubav, slijedi da je ljubav – kao čimbenik opravdanja – ukinuta zajedno sa Zakonom. Ostaje jedino vjera.
STIH 12. Ali: Čovjek koji ih vrši, živjet će u njima.
Pavao objašnjava razliku između pravednosti Zakona i pravednosti vjere. Pravednost Zakona je ispunjavanje propisa: „Čovjek koji ih vrši, živjet će u njima.“ Pravednost vjere je vjerovanje Evanđelju: „Pravednik će živjeti od vjere.“ Zakon je izjava o dugu (terećenje), a Evanđelje izjava o daru (kredit). Ovom razlikom Pavao objašnjava zašto ljubav, premda je zapovijed Zakona, ne može opravdati – jer Zakon ne pridonosi našem opravdanju.
Doista, djela slijede nakon vjere, ali vjera nije zaslužno djelo. Vjera je dar. Karakter i ograničenja Zakona moraju se strogo održavati. Kada vjerujemo u Krista, živimo po vjeri. Kada se uzdamo u Zakon, možemo biti vrlo aktivni, ali u nama nema života. Funkcija Zakona nije davanje života, nego ubijanje. Istina, Zakon kaže: „Tko ih čini, živjet će“, ali gdje je osoba koja ih može činiti – to jest, ljubiti Boga i bližnjega savršeno?
Pavao nema ništa protiv onih koji su opravdani vjerom i stoga su istinski izvršitelji Zakona. On se suprotstavlja onima koji umišljaju da mogu ispuniti Zakon, a u stvarnosti griješe protiv njega samim pokušajem da steknu pravednost vlastitim silama. Pravni radnici ne štuju Boga vjerom; umjesto toga, oni izmišljaju vlastite načine bogoštovlja. Zato su oni obični buntovnici i idolopoklonici. Iako se izvana čine iznimno pobožnima, oni neprestano griješe protiv prve zapovijedi.
STIH 13. Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši za nas prokletstvom, jer je pisano: Proklet je svaki koji visi na drvetu.
Jeronim i njegovi današnji sljedbenici razbijaju glavu oko ovog utješnog odlomka, pokušavajući „spasiti“ Krista od uvrede da Ga se naziva prokletstvom. Kažu da se ovaj Mojsijev citat ne odnosi na Krista, nego da Pavao samo generalizira. Boje se pitati: „Kako bi sveti Krist mogao biti proklet od Boga i dostojan vješanja?“ Taj njihov trud može zadiviti naivne, ali pogledajmo što Pavao zapravo misli.
Pavao ne kaže da je Krist bio prokletstvo za sebe. Naglasak je na riječima „za nas“. Krist je osobno nevin. On nije zaslužio smrt ni za kakav zločin. Ali zato što je zauzeo mjesto nas grešnika, bio je obješen kao i svaki drugi prijestupnik. Zakon ne ostavlja rupe: prijestupnik mora visjeti. Tko su ti grešnici? To smo mi. Nama je izrečena smrtna kazna i vječno prokletstvo. Ali Krist je uzeo sve naše grijehe i umro za njih na križu. „Ubrojen bi među zlikovce; on ponese grijehe mnogih i zauze se za grešnike“ (Izaija 53,12).
Svi su proroci nagovijestili da će Krist postati najveći prijestupnik, ubojica, preljubnik i lopov koji je ikada hodao zemljom – ne po svojim djelima, nego po našima. Kada je na sebe uzeo grijehe cijeloga svijeta, Krist više nije bio „nevina osoba“. Bio je grešnik opterećen Pavlovim huljenjem, Petrovim nijekanjem, Davidovim preljubom. Krist je bio zadužen za grijehe svih ljudi kako bi ih platio vlastitom krvlju. Zakon Ga je našao među grešnicima i osudio Ga.
Odvajajući Krista od nas grešnika i držeći Ga samo kao „sveti uzor“, ovi nam zabludjeli učitelji oduzimaju najbolju utjehu. Predstavljaju Ga kao prijetećeg tiranina spremnog da nas kazni. Ako poričete da je On postao „prokleti grešnik“ za nas, tada morate poreći i da je umro. Jednako je „apsurdno“ reći da je Sin Božji umro, kao i reći da je postao grešnikom.
Ivan Krstitelj nazvao Ga je „Jaganjcem koji oduzima grijeh svijeta“. Kao Jaganjac, On je nevin, ali kao onaj koji nosi naše grijehe, Njegova je bezgrešnost bila prekrivena našom prljavštinom. Kakve god grijehe mi počinili, to su sada Kristovi grijehi, kao da ih je On sam učinio. Naši grijesi moraju biti Njegovi, ili ćemo zauvijek propasti.
Papisti su izmislili vlastiti nauk. Kažu da njihova djela ljubavi „ukrašavaju“ njihovu vjeru. Oduzimajući Kristu naše grijehe i čineći Ga „bezgrešnim“ u tom smislu, oni bacaju naše grijehe natrag na nas. Time čine Krista potpuno beskorisnim.
Naš milosrdni Otac vidio je kako nas Zakon ugnjetava i kako se sami ne možemo izvući. Zato je poslao svoga Sina i rekao Mu: „Ti si sada Petar lažljivac, Pavao progonitelj, David preljubnik i onaj lopov na križu. Ti moraš platiti za njihovo bezakonje.“ Zakon je zarežao: „U redu, ako Tvoj Sin uzima grijehe svijeta, kaznit ću Njega.“ I Zakon je ubio Krista. Ali mi smo sada slobodni!
Ako Krist nosi naše grijehe, mi ih više ne nosimo. Ali ako Krist nije preuzeo naše grijehe, mi ćemo u njima umrijeti. „Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!“
Pogledajmo kako je Krist pobijedio. Grijesi cijeloga svijeta sručili su se na Njega. No, budući da je Krist Bog, On je imao vječnu i nepobjedivu pravednost. Grijeh svijeta i Božja pravednost sukobili su se u smrtnoj borbi. Grijeh je napao pravednost, ali pravednost je besmrtna. Grijeh je poražen, a pravednost vlada zauvijek. Na isti je način poražena i smrt. Krist je besmrtni život koji je progutao smrt. Krist je „smrt smrti“.
Božje prokletstvo borilo se s vječnim milosrđem u Kristu. Prokletstvo je htjelo osuditi milosrđe, ali milosrđe je vječno i kletva je morala popustiti. „Krist je oplijenio poglavarstva i vlasti i javno ih izložio ruglu pobijedivši ih na križu“ (Kol 2,15).
Onima koji se skrivaju u Kristu zlo ne može naškoditi. Grijeh, smrt, gnjev Božji, pakao i đavao – sve je to mrtvo u Kristu. Gdje je Krist blizu, sile zla moraju se držati podalje. Sveti Ivan kaže: „A ovo je pobjeda koja pobjeđuje svijet: naša vjera“ (1. Ivanova 5,4).
Možda sada shvaćate zašto je nužno vjerovati i priznavati Kristovo božanstvo. Nadvladati grijeh cijeloga svijeta, smrt i Božji gnjev – to nije bilo djelo za koje bi bilo sposobno ijedno stvorenje. Moć grijeha i smrti mogla je slomiti samo veća sila. Jedino je Bog mogao ukinuti grijeh, uništiti smrt i ukloniti prokletstvo Zakona. Samo je Bog mogao iznijeti na vidjelo pravednost, život i milosrđe. Pripisujući ta postignuća Kristu, Sveto pismo proglašava Krista Bogom zauvijek. Članak o opravdanju uistinu je temeljan. Ako ostanemo zdravi u ovom članku, bit ćemo zdravi i u svim ostalim dijelovima kršćanske vjere. Kada naučavamo opravdanje po vjeri u Krista, mi istovremeno ispovijedamo da je Krist Bog.
Ne mogu prijeći preko sljepoće papinih teologa. Zamislite, oni misle da moćne sile grijeha, smrti i prokletstva mogu biti pobijeđene pravednošću čovjekovih bijednih djela: postom, hodočašćima, misama, zavjetima i sličnim tričarijama. Ti slijepi vođe slijepaca prepuštaju siromašne ljude na milost i nemilost grijehu, smrti i đavlu. Kakve izglede ima bespomoćno ljudsko stvorenje protiv tih sila tame? Oni stvaraju grešnike koji su deset puta gori od bilo kojeg lopova, bludnice ili ubojice. Jedino božanska sila može uništiti grijeh i smrt te stvoriti pravednost i život.
Kada čujemo da je Krist postao prokletstvo za nas, vjerujmo u to s radošću i sigurnošću. Vjerom Krist mijenja mjesta s nama: On dobiva naše grijehe, a mi Njegovu svetost.
Samo vjerom možemo postati pravedni, jer nam vjera daruje Kristovu bezgrešnost. Što potpunije u to vjerujemo, to će naša radost biti veća. Ako vjerujete da su grijeh, smrt i prokletstvo ništavni – pa, oni su nula, puka nula! Kad god vas grijeh i smrt čine tjeskobnima, smatrajte to đavolskom iluzijom. Sada više nema grijeha, nema prokletstva, nema smrti – jer ih je Krist uklonio. Ta je činjenica sigurna; u njoj nema ničeg pogrešnog. Problem leži jedino u našem nedostatku vjere.
U Apostolskom vjerovanju ispovijedamo: „Vjerujem u svetu Crkvu kršćansku“. To znači da vjerujem da u Crkvi Božjoj nema grijeha, prokletstva ni zla. Vjera kaže: „Vjerujem u to“. No, ako želite vjerovati svojim očima, naći ćete mnoge nedostatke i uvrede kod članova svete Crkve. Vidite ih kako podliježu iskušenju, kako su slabi u vjeri, kako ustupaju mjesto ljutnji, zavisti i drugim zlim sklonostima. „Kako Crkva može biti sveta?“, pitate se. S kršćanskom je Crkvom isto kao i s pojedinim kršćaninom. Ako ispitam sebe, nalazim dovoljno nesvetosti da se šokiram. Ali kada pogledam Krista u sebi, nalazim da sam potpuno svet. Tako je i s Crkvom.
Sveto pismo ne kaže samo da je Krist bio pod prokletstvom, nego izravno kaže da je Krist postao prokletstvo. U 2. Korinćanima 5,21 Pavao piše: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ Iako se ovi i slični odlomci mogu objasniti rekavši da je Krist postao žrtva za grijeh, smatram da je bolje ostaviti ih onako kako glase: Krist je postao sam grijeh; Krist je postao samo prokletstvo. Kad grešnik spozna samoga sebe, on se ne osjeća samo jadno, nego se osjeća kao utjelovljena bijeda; ne osjeća se samo kao grešnik, nego kao sam grijeh.
Da zaključimo s ovim stihom: sva bi nas zla preplavila, kao što će zauvijek preplaviti nevjernike, da Krist nije postao veliki prijestupnik i krivac koji nosi sve naše grijehe. Grijesi svijeta su Ga na trenutak pritisnuli; opkolili su Ga kao vode. Kroz Krista se starozavjetni prorok potužio: „Gnjev tvoj žestoki pritisnu me, strahote tvoje skršile su me“ (Psalam 88,17). Kristovim spasenjem mi smo oslobođeni tih strahota i uvedeni u život vječne sreće.
STIH 14. Da blagoslov Abrahamov dođe na pogane po Isusu Kristu.
Pavao uvijek pred sobom ima ovaj tekst: „U tvom će potomstvu svi narodi zemlje biti blagoslovljeni.“ Blagoslov obećan Abrahamu mogao je doći poganima samo po Kristu, Abrahamovu potomku. Da bi postao blagoslov svim narodima, Krist je morao postati prokletstvo kako bi uklonio prokletstvo s naroda zemaljskih. Jedina zasluga na koju se pozivamo i jedino djelo koje prinosimo jest Krist koji je postao prokletstvo za nas.
Postanimo vješti u umijeću prenošenja svojih grijeha, svoje smrti i svakoga zla sa sebe na Krista; te Kristove pravednosti i blagoslova s Krista na nas same.
STIH 14. Da bismo po vjeri primili obećanje Duha.
„Obećanje Duha“ označava obećanoga Svetoga Duha. Taj Duh donosi slobodu od Zakona, grijeha, smrti, prokletstva, pakla i Božjega suda. Uz ovo se obećanje ne spominju nikakve ljudske zasluge. Taj Duh i svi Njegovi blagoslovi primaju se isključivo vjerom. Samo vjera gradi na Božjim obećanjima.
Davno su proroci pretkazali sretne promjene koje će Krist donijeti. Unatoč tome što su imali Božji Zakon, Židovi nikada nisu prestali žudno iščekivati Krista. Nakon Mojsija nijedan prorok ni kralj nije dodao nijedan novi zakon u Knjigu; sve promjene odgođene su do Kristova dolaska. Mojsije je rekao narodu: „Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj; njega slušajte!“ (Pnz 18,15).
Božji narod u davna vremena smatrao je da se Mojsijev zakon ne može nadmašiti sve dok Mesija ne donese nešto bolje od Zakona, a to su milost i oproštenje grijeha.
Primjedbe
Objavi komentar