Obećanje i Zakon

STIH 15. Braćo, po ljudsku govorim: i ljudski potvrđen savez nitko ne dokida niti mu što dodaje.

Nakon prethodnog, snažnog argumenta, Pavao nudi još jedan, temeljen na sličnosti između ljudske oporuke i Božjega saveza. Čovjekova se oporuka može činiti preslabim temeljem da bi je apostol koristio za potvrdu tako uzvišene stvari kao što je opravdanje. Načelno, nebeske bi stvari trebalo dokazivati nebeskima, a ne zemaljskima. No, budući da su i zemaljske uredbe Božje ustanove, možemo ih koristiti kako bismo osvijetlili božanske istine. U Mateju 7,11 sam Krist raspravlja polazeći od zemaljskog prema nebeskome: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko će više Otac vaš, koji je na nebesima, obdariti dobrima one koji ga zamole?“

Prijeđimo na Pavlov argument. Građanski zakon, koji je Božja uredba, zabranjuje bilo kakvo uplitanje u ljudsku oporuku. Posljednja volja i testament svake osobe moraju se poštovati. Pavao pita: „Ako se čovjekova posljednja volja tako skrupulozno poštuje, zašto se ne poštuje Božji testament? Ne bi vam palo na pamet pogaziti vjeru danu u čovjekovoj oporuci; zašto onda ne čuvate vjeru u Božji testament?“

Apostol kaže da govori „po običaju ljudi“, odnosno na ljudski način. Time želi reći: „Dat ću vam primjer iz narodnih običaja. Ako se poštuje posljednja volja smrtna čovjeka, koliko bi više trebala biti čašćena Božja oporuka koja kaže: 'U tvom će potomstvu biti blagoslovljeni svi narodi zemaljski'.“ Kada je Krist umro, taj je testament bio zapečaćen Njegovom krvlju. Nakon Njegove smrti oporuka je otvorena i objavljena narodima. Nitko ne bi smio mijenjati Božji testament, kao što to čine lažni apostoli koji Božji savez zamjenjuju ljudskim zakonima i predajama.

Kao što su lažni proroci petljali s Božjim testamentom u Pavlovo vrijeme, mnogi to čine i danas. Oni će se do u tančine pridržavati ljudskih zakona, ali Božje zakone krše bez treptaja oka. No, doći će vrijeme kada će spoznati da nije šala izopačivati Božji testament.

STIH 16. A Abrahamu i njegovu potomstvu bijahu dana obećanja. Ne kaže: „i potomcima“, kao o mnogima, nego kao o jednomu: „i potomstvu tvojemu“, a to je Krist.

Riječ „testament“ ovdje je drugo ime za obećanje koje je Bog dao Abrahamu o Kristu. Oporuka nije zakon, nego nasljedstvo. Nasljednici ne traže zakone i obveze kada otvaraju oporuku; oni traže darove i povlastice. Testament koji je Bog dao Abrahamu nije sadržavao zakone, nego obećanja o velikom duhovnom blagoslovu.

Ta su obećanja dana u Kristu, u jednom sjemenu (potomstvu), a ne u mnogima. Židovi ne prihvaćaju ovo tumačenje; oni inzistiraju na tome da se jednina „sjeme“ koristi kao zbirna imenica za mnoštvo. No, mi se držimo tumačenja Pavla, koji iz te jednine izvodi snažan dokaz za Krista i za nas, a u tome ga je nadahnuo sam Sveti Duh.

STIH 17. Ovo hoću reći: Savez koji je Bog već prije valjano potvrdio, Zakon koji je nastao četiri stotine i trideset godina poslije, ne obescjenjuje tako da bi obećanje učinio bezvrijednim.

Židovi tvrde da Bog nije bio zadovoljan svojim obećanjima, pa je nakon četiri stotine i trideset godina dodao Zakon. „Bog je zacijelo smatrao svoja obećanja nedostatnima za spasenje“, kažu oni, „pa im je dodao nešto bolje – Zakon. Zakon je stoga poništio obećanja.“

Pavao odgovara: „Zakon je dan 430 godina nakon obećanja Abrahamu. On nije mogao poništiti obećanje, jer je ono bilo Božje svjedočanstvo, potvrđeno u Kristu stoljećima prije Zakona. Ono što Bog jednom obeća, On ne povlači. Svako je Božje obećanje neopozivo.“

Zašto je onda Zakon dodan obećanju? Sigurno ne zato da bi služio kao sredstvo spasenja. Zakon je dodan iz dva razloga: prvo, da bi postojao poseban narod, strogo kontroliran Zakonom, iz kojega se u određeno vrijeme trebao roditi Krist; i drugo, da bi ljudi, pritisnuti teretom tolikih propisa, uzdisali i čeznuli za Otkupiteljem, Abrahamovim potomkom. Čak su i obredi propisani Zakonom naviještali Krista. Dakle, Zakon nikada nije imao namjeru poništiti obećanje, nego ga potvrditi sve dok ne dođe vrijeme kada će Bog otvoriti svoju oporuku u Evanđelju Isusa Krista.

Bog je mudro postupio davši obećanje toliko dugo prije Zakona. Time je onemogućio tvrdnju da se pravednost dobiva kroz Zakon. Da je Bog htio da budemo opravdani Zakonom, dao bi ga prije obećanja ili barem u isto vrijeme. No, On o Zakonu nije rekao ni riječi punih četiri stotine godina. Obećanje je, dakle, starije i bolje od Zakona. Zakon ne poništava obećanje, ali vjera u obećanog Krista poništava Zakon.

Apostol namjerno navodi točan broj od 430 godina. Ta velika vremenska razlika služi kao neoboriv dokaz da se pravednost ne postiže Zakonom. Dopustite mi da to ilustriram: bogat čovjek usvoji siromašnog mladića. On mu ništa ne duguje, ali ga imenuje nasljednikom cijelog svog bogatstva. Nekoliko godina kasnije, starac zamoli mladića da mu učini neku uslugu, i mladić to učini. Može li tada mladić tvrditi da je baštinu zaslužio tom svojom poslušnošću? Nipošto! Kako onda netko može reći da se pravednost postiže poslušnošću Zakonu, kada je Zakon dan četiri stoljeća nakon Božjeg obećanja?

Jedno je sigurno: Abraham nikada nije bio opravdan Zakonom iz jednostavnog razloga – Zakon u njegovo vrijeme nije ni postojao. Abrahamu nije preostalo ništa drugo nego pouzdati se u obećanje. Vjerovao je i to mu se uračunalo u pravednost. Ako je otac opravdan vjerom, djeca to dobivaju na isti način. 

I mi koristimo taj argument vremena. Kažemo da je naše grijehe odnijela Kristova smrt prije dvije tisuće godina, davno prije nego što su izmišljeni redovnički redovi, kanoni, pravila pokore ili ljudske zasluge. Što je s ljudima koji su živjeli prije tih novih izuma?

Pavao posvuda pronalazi dokaze za pravednost vjere. Čak mu i povijesno vrijeme služi protiv lažnih apostola. Ojačajmo svoju savjest takvim argumentima; oni nam pomažu u trenucima kušnje. Oni skreću naš pogled sa Zakona na obećanje, s grijeha na pravednost i sa smrti na život.

Naviknite se razdvajati Zakon i Evanđelje čak i s obzirom na vrijeme. Kada Zakon dođe uznemiravati vašu savjest, recite mu: „Gospodine Zakonu, došli ste prerano. Četiri stotine i trideset godina još nije isteklo. Dođite ponovno kad prođu, važi!

STIH 18. Jer ako je baština po Zakonu, više nije po obećanju.

U Rimljanima 4,14 apostol piše: „Jer ako su baštinici oni iz Zakona, isprazna je vjera i obećanje je bez učinka.“ To ne može biti drugačije. Jasno je da je Zakon nešto sasvim drugo od obećanja. Zakon grmi: „Ne smiješ! Nemoj!“, dok obećanje o „potomstvu“ moli: „Uzmi ovaj Božji dar!“ Da je baština Božjih darova dobivena po Zakonu, Bog bi bio lažac. Imali bismo pravo pitati Ga: „Zašto si uopće dao ovo obećanje: 'U tvom će potomstvu biti blagoslovljeni svi narodi'? Zašto nisi rekao: 'U svojim ćeš djelima biti blagoslovljen'?“

STIH 18. A Bog ga je Abrahamu milostivo darovao obećanjem.

Jedno je sigurno: davno prije nego što je Zakon uopće postojao, Bog je Abrahamu dao baštinu ili blagoslov po obećanju. Drugim riječima, Bog je Abrahamu dao oproštenje grijeha, pravednost, spasenje i vječni život. I ne samo Abrahamu, nego i svim vjernicima, jer je Bog rekao: „U tvom će potomstvu svi narodi zemlje biti blagoslovljeni.“ Taj je blagoslov bio bezuvjetan. Zakon se tu nije imao prilike umiješati jer Mojsije tada još nije bio ni rođen. Kako onda možete tvrditi da se pravednost postiže Zakonom?

Apostol sada prelazi na objašnjavanje područja i svrhe Zakona.

STIH 19. Čemu onda Zakon?

Prirodno se postavlja pitanje: ako Zakon nije dan radi pravednosti ili spasenja, zašto je uopće dan? Zašto je Bog uopće dao Zakon ako on ne može opravdati osobu?

Židovi su vjerovali da će biti spašeni ako budu držali Zakon. Kada su čuli Evanđelje koje naviješta Krista koji je došao spasiti grešnike, a ne pravednike; kada su čuli da grešnici ulaze u kraljevstvo nebesko prije pravednika, Židovi su bili ogorčeni. Mrmljali su: „Ovi su posljednji radili samo jedan sat, a izjednačio si ih s nama koji smo podnijeli teret i žegu dana“ (Matej 20,12). Žalili su se da pogani, koji su do maloprije bili idolopoklonici, dobivaju milost bez muke Zakona koja je njima bila nametnuta.

Danas čujemo iste pritužbe: „Kakva je korist od toga što smo živjeli u samostanu dvadeset, trideset ili četrdeset godina? Čemu zavjeti čistoće, siromaštva i poslušnosti? Kakva je korist od svih misa i kanonskih časova koje smo izmolili, od posta i molitve, ako bilo koji prosjak ili žena bivaju izjednačeni s nama ili se čak smatraju prihvatljivijima Bogu od nas?“

Razum se vrijeđa na Pavlovu izjavu: „Zakon je dodan zbog prijestupa.“ Ljudi kažu da Pavao time ukida Zakon, da je radikalan i da huli na Boga. Govore: „Mogli bismo onda živjeti kao divljaci ako se Zakon ne računa. Griješimo obilno da milost još više obiluje! Činimo zlo da iz njega proiziđe dobro!“

Što nam je činiti? Takvo nas izrugivanje uznemiruje, ali ga ne možemo zaustaviti. Sam je Krist bio optužen da je bogohulnik i buntovnik. Pavlu i ostalim apostolima govorili su isto. Neka nas rugači klevetaju, neka nas ne štede. Ali mi zbog njih ne smijemo šutjeti. Moramo govoriti iskreno kako bi tjeskobna savjest mogla naći počinak. Ne smijemo se obazirati na lude i bezbožne ljude koji zloupotrebljavaju naš nauk. Oni bi se rugali i sa Zakonom i bez njega. Naša prva briga mora biti utjeha uznemirenih savjesti, kako one ne bi propale zajedno s mnoštvom.

Kada je vidio da su neki uvrijeđeni njegovim naukom, dok su drugi u njemu našli izliku da žive po tijelu, Pavao se tješio time da je njegova dužnost propovijedati Evanđelje Božjim izabranicima i da zbog njih mora sve izdržati. Poput Pavla, i mi sve činimo radi Božjih izabranika. Što se tiče podsmjehivača i skeptika, oni mi se toliko gade da za njih ne bih ni usta otvorio. Volio bih da se vrate tamo kamo pripadaju – pod željeznu petu pape.

Ljudi koji su glupi, a u svojoj umišljenosti misle da su mudri, prebrzo zaključuju: „Ako Zakon ne opravdava, onda ničemu ne služi.“ Što reći na to? Budući da novac ne opravdava, biste li rekli da novac ne vrijedi ništa? Budući da oči ne opravdavaju, biste li ih iskopali? Iz toga što Zakon ne opravdava, ne slijedi da je on bezvrijedan. Moramo pronaći i definirati ispravnu svrhu Zakona. Mi ne osuđujemo Zakon odmah zato što kažemo da on ne opravdava.

S Pavlom kažemo da je Zakon dobar ako se pravilno koristi. Unutar svojih granica, Zakon je izvrsna stvar. Ali ako mu pripisujemo funkcije za koje nikada nije bio namijenjen, izopačujemo ne samo Zakon nego i Evanđelje. Opći je dojam da se pravednost stječe djelima Zakona. Taj je dojam instinktivan i stoga dvostruko opasan. Teški grijesi i poroci mogu se prepoznati i suzbiti prijetnjom kazne. Ali ovaj grijeh – ovo čovjekovo visoko mišljenje o vlastitoj pravednosti – odbija biti klasificiran kao grijeh. On želi biti cijenjen kao uzvišena religija. Stoga predstavlja snažan utjecaj đavla nad cijelim svijetom. Kako bi ukazao na pravu službu Zakona i iskorijenio taj lažni dojam, Pavao odgovara na pitanje: „Zašto dakle služi Zakon?“ riječima:

STIH 19. Dodan je zbog prijestupa.

Sve stvari imaju svoju razliku. Neka sve služi svojoj jedinstvenoj svrsi. Neka sunce sja danju, a mjesec i zvijezde noću. Neka more daje ribu, zemlja žito, a šuma drveće. Neka i Zakon služi svojoj jedinstvenoj svrsi. On ne smije izaći iz svog okvira i zauzeti mjesto nečeg drugog. Koja je funkcija Zakona? „Prijestup“, odgovara apostol.

Dvostruka svrha Zakona

Zakon ima dvostruku svrhu. Prva je građanska. Bog je odredio građanske zakone kako bi obuzdao zločine. Svaki je takav zakon dan da bi se grijeh držao pod nadzorom. Čini li to ljude pravednima? Nipošto. Suzdržavajući se od ubojstva, preljuba ili krađe, čovjek to često čini pod prisilom, bojeći se zatvora, vješala ili kazne. Zakon ga sputava kao što željezne rešetke sputavaju lava ili medvjeda koji bi inače sve rastrgali. Takvo prisilno suzdržavanje nije pravednost, nego jasan znak nepravednosti. Kao što se divlja zvijer veže da ne bi podivljala, tako Zakon obuzdava luda i bijesna čovjeka kako bi ga spriječio u razaranju. Ta potreba za obuzdavanjem jasno pokazuje da oni koji su pod Zakonom nisu pravedni, nego opaki ljudi koje treba svezati. Zakon ih ne opravdava.

Prva svrha Zakona je, dakle, obuzdavanje zlih. Đavao ljude uvlači u svakojake nevolje, pa je Bog uspostavio vlasti, roditelje, zakone i odredbe. Oni pomažu da se đavlu zavežu ruke kako ne bi bjesnio po cijeloj zemlji. To građansko ograničenje služi očuvanju poretka, a posebno dobrobiti Evanđelja, kako ga metež opakih ne bi posve onemogućio.

No, Pavao ovdje ne govori o toj građanskoj upotrebi Zakona. Druga svrha Zakona je duhovna i božanska. Pavao je opisuje riječima: „zbog prijestupa“, to jest – da se čovjeku otkriju njegov grijeh, sljepoća, bijeda, neznanje, mržnja i prezir prema Bogu, te njegova smrt, pakao i osuda.

To je glavna svrha Zakona i njegov najdragocjeniji doprinos. Sve dok čovjek nije ubojica, preljubnik ili lopov, on bi se zakleo da je pravedan. Kako će Bog poniziti takvu osobu ako ne po Zakonu? Zakon je čekić smrti, grmljavina pakla i munja Božjega gnjeva koja ruši ohole i besramne licemjere. Kada je Zakon predan na gori Sinaj, pratili su ga munje, oluje i zvuk truba kako bi se u komadiće razbilo čudovište zvano samopravednost. Sve dok čovjek misli da je u pravu, bit će neshvatljivo ponosan i drzak; mrzit će Boga, prezirati Njegovu milost i ignorirati obećanja u Kristu. Evanđelje o besplatnom oproštenju grijeha nikada neće privući samopravedne.

Tom čudovištu samopravednosti, toj tvrdovratoj zvijeri, potrebna je velika sjekira – a to je Zakon. Njegova prava funkcija je prijetiti sve dok se savjest smrtno ne prestraši. Užasan prizor na Sinaju bio je slika ispravne upotrebe Zakona. Kad su Izraelci izašli iz Egipta, umislili su da su sveti. Hvalili su se: „Sve što Gospodin reče, učinit ćemo“ (Izl 19,8). No, trećega dana, kad su vidjeli planinu u dimu, crne oblake i munje, te čuli zvuk trube koji je bivao sve jači, toliko su se prestrašili da su molili Mojsija: „Ti nam govori, a Bog neka nam ne govori, da ne pomremo“ (Izl 20,19). Pitam vas, što im je tada koristilo njihovo pranje haljina i prividna čistoća? Ništa! Nitko nije mogao stajati pred licem slavnoga Gospodina. Smrtno preplašeni, pobjegli su u šatore kao da ih đavao progoni.

Zakon bi i danas trebao proizvoditi isti učinak. Potičem sve koji se boje Boga, a osobito buduće propovjednike, da od apostola uče ispravnu primjenu Zakona. Bojim se da će nakon našeg vremena vještina rukovanja Zakonom biti izgubljena. Čak i sada, dok neprestano objašnjavamo razliku između Zakona i Evanđelja, ima onih koji ne razumiju kako se Zakon treba koristiti. Što li će tek biti kada nas više ne bude?

Mi ne odbacujemo Zakon, kako tvrde naši protivnici. Naprotiv, mi ga podržavamo! Kažemo da je Zakon dobar ako se koristi u svrhe za koje je namijenjen: za suzbijanje građanskih prijestupa i za razotkrivanje duhovnih prijestupa. Zakon je također svjetlo, baš kao i Evanđelje, ali on ne objavljuje milost i život, nego iznosi na vidjelo grijeh, smrt i gnjev Božji. Tu posao Zakona prestaje.

S druge strane, posao Evanđelja je oživjeti, utješiti i podići pale. Evanđelje donosi vijest da je Bog radi Krista milostiv i najnedostojnijim grešnicima, ako samo povjeruju da ih je Krist svojom smrću izbavio. Ako ne održimo oštru razliku između funkcija Zakona i Evanđelja, kršćanski nauk ne može proći bez pogrešaka. O toj razlici nećete naći ništa u spisima redovnika, skolastika, pa čak ni većine drevnih otaca. Augustin ju je donekle razumio, ali Jeronim i ostali o tome nisu znali ništa. Ta tišina u Crkvi nanijela je neizrecivu štetu.

STIH 19. Dodan je zbog prijestupa.

To znači: da se prijestupi prepoznaju i tako „povećaju“. Kada se čovjeku po Zakonu otkriju grijeh i gnjev Božji, on postaje nestrpljiv, žali se na Boga i buni se. Prije je bio „svetac“, klanjao se i zahvaljivao poput farizeja, ali sada, kad mu je otkrivena smrt, on želi da Boga nema. Zakon tako ne samo da otkriva grijeh, nego ga u čovjekovoj svijesti zapravo uvećava.

Zakon je ogledalo koje čovjeku pokazuje da je grešnik zaslužan vječne kazne. Čemu služe ti udarci i modrice koje nanosi Zakon? Služe tome da pronađemo put do milosti. Zakon je uvodničar koji vodi milosti. Bog je Bog poniznih i slomljenih. Njegov je posao uzvisiti ponizne, iscijeliti slomljena srca i spasiti osuđene. Luda ideja da čovjek može biti svet sam po sebi uskraćuje Bogu zadovoljstvo spašavanja grešnika. Zato Bog prvo mora uzeti malj Zakona i razbiti zvijer samopravednosti i njezino leglo samopouzdanja. Tek kada je savjest temeljito uplašena, ona pozdravlja Evanđelje milosti i Spasitelja koji nije došao dokrajčiti „stučenu trsku“, nego propovijedati radosnu vijest siromasima.

No, čovjekova je ludost tolika da, umjesto da prigrli milost, on izmišlja nove zakone kako bi umirio savjest. Kaže: „Popravit ću život, učinit ću ovo ili ono.“ Čovječe, ako ne učiniš upravo suprotno – ako ne pošalješ Mojsija natrag na Sinaj i ne uhvatiš Krista za Njegovu probodenu ruku – nikada nećeš biti spašen!

Kad te Zakon dovede do očaja, dopusti mu da te odvede još korak dalje: ravno u naručje Isusa koji kaže: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“

STIH 19. ...dok ne dođe potomstvo kojemu je dano obećanje.

Zakon ne smije imati glavnu riječ u nedogled. Moramo znati do kojih je granica Zakon postavljen. Ako predugo udara, nitko se ne bi mogao spasiti. Zakon ima granicu preko koje ne smije ići. Koliko dugo treba vladati Zakon? „Dok ne dođe potomstvo kojemu je dano obećanje.“ To se povijesno odnosi na vrijeme do pojave Evanđelja. „Od dana Ivana Krstitelja“, kaže Isus, „do sada kraljevstvo nebesko trpi nasilje i nasilnici ga grabi. Jer svi su proroci i Zakon prorokovali do Ivana“ (Matej 11,12-13). Kad je Krist došao, Zakon i Mojsijevi obredi su prestali.

Duhovno, to znači da Zakon ne smije djelovati na osobu nakon što je ona ponizna i prestrašena razotkrivanjem svojih grijeha i gnjeva Božjega. Tada moramo reći Zakonu: „Gospodine Zakone, pusti ga! Dosta je bilo. Dobro si ga i pošteno uplašio.“ Sada je red na Evanđelju. Neka mu sada Krist svojim milostivim usnama govori o boljim stvarima: o milosti, miru, oproštenju grijeha i vječnom životu.

STIH 19. ...proglašen je po anđelima preko posrednika.

Apostol se ovdje nakratko udaljava od svoje neposredne teme. Nešto mu je palo na pamet i usput je to ubacio: Zakon se razlikuje od Evanđelja i po autorstvu. Zakon su donijeli anđeli, ali Evanđelje sam Gospodin. Dakle, Evanđelje je nadmoćnije od Zakona, kao što je riječ Gospodara viša od riječi Njegova sluge.

Zakon je prenijelo biće koje je niže od anđela – posrednik po imenu Mojsije. Pavao želi da shvatimo kako je Krist posrednik boljeg saveza od Mojsija. Mojsije je izveo narod iz šatora u susret Bogu, ali su oni pobjegli. Eto kako je „dobar“ posrednik Mojsije bio!

Pavao pita: „Kako Zakon može opravdati kada su cijeli taj narod, pa čak i posrednik Mojsije, drhtali od Božjega glasa? Kakvom pravednošću nazivate ono od čega ljudi bježe i što mrze iz dna duše?“ Da Zakon može opravdati, ljudi bi ga voljeli. Ali pogledajte sinove Izraelove kako bježe od njega.

Taj bijeg s brda Sinaj pokazuje što ljudi doista misle o Zakonu. Ne sviđa im se. Da je to jedini argument kojim se dokazuje da spasenje nije po Zakonu, ova biblijska povijest bila bi dovoljna. Kakva je to „pravednost po zakonu“ kada na samom početku Mojsije i očišćeni narod bježe tako brzo da ih ni željezna planina, pa čak ni Crveno more, ne bi mogli zaustaviti dok se ne vrate u Egipat? Ako nisu mogli ni slušati Zakon, kako su se ikada mogli nadati da će ga ispuniti?

Da je cijeli svijet stajao na onoj planini, cijeli bi svijet mrzio Zakon i bježao od njega. Cijeli je svijet neprijatelj Zakona. Kako onda itko može biti opravdan Zakonom kada svi mrze i Zakon i njegova božanskog Autora?

Sve ovo pokazuje koliko malo skolastici znaju o Zakonu. Oni ne uzimaju u obzir njegov duhovni učinak i svrhu – a to nije opravdanje ili tješenje savjesti, nego uvećanje grijeha, zastrašivanje i izazivanje gnjeva. U svom neznanju, papisti govore o čovjekovoj „dobroj volji“ i sposobnosti da vrši Božji Zakon. Pitajte izraelski narod pod Sinajem je li to istina! Pitajte Davida, koji se u Psalmima žali da je odbačen od Boga i u paklu, izbezumljen zbog grijeha i gnjeva Božjega. Ne, Zakon ne opravdava.

STIH 20. Posrednik pak nije posrednik jednoga.

Ovdje apostol ukratko uspoređuje dva posrednika: Mojsija i Krista. „Posrednik“, kaže Pavao, „nije posrednik jednoga.“ On je nužno posrednik dvoje: počinitelja i uvrijeđenoga. Mojsije je bio posrednik između Zakona i naroda koji se uvrijedio na Zakon. Ljudi su se uvrijedili jer nisu razumjeli svrhu Zakona, pa im je Mojsije stavio zastor (veo) preko lica. Također, nisu mogli gledati u Mojsijevo lice jer je sjalo Božjom slavom. Mojsije je morao pokriti lice velom; nisu mogli slušati svog posrednika bez drugog posrednika – vela. Zakon je morao promijeniti svoje lice i glas kako bi ljudima postao podnošljiv.

Tako prekriven, Zakon više nije govorio narodu u svom neprikrivenom veličanstvu. To objašnjava zašto ljudi ne razumiju Zakon ispravno, što rezultira drskim licemjerjem. Mora se dogoditi jedno od dvoje: ili se Zakon prekriva velom i gubi svoju punu učinkovitost, ili se razotkriva, a tada njegova puna snaga ubija. Čovjek ne može podnijeti Zakon bez vela. Zato smo prisiljeni ili gledati dalje od Zakona prema Kristu, ili prolaziti kroz život kao besramni licemjeri i sigurni grešnici.

Mojsije nije mogao biti samo posrednik od Boga, jer Bogu ne treba posrednik. Nije mogao biti ni samo posrednik naroda. Bio je između Boga i ljudi. Dužnost je posrednika pomiriti uvrijeđenu stranu i umiriti počinitelja. Međutim, Mojsijevo se posredovanje sastojalo samo u promjeni tona Zakona kako bi postao podnošljiv. Mojsije je bio samo „posrednik vela“. On nije mogao dati snagu za izvršavanje Zakona.

Što mislite što bi se dogodilo da je Zakon dan bez posrednika? Ljudi bi nestali ili bi pobjegli tražeći drugog izmiritelja da ih očuva na životu. Mojsije je došao i postao posrednik, pokrio je lice velom, ali to je sve što je mogao učiniti. Nije mogao izbaviti ljudsku savjest od užasa Zakona. Grešnik treba boljeg posrednika.

Taj bolji posrednik je Isus Krist. On ne mijenja glas Zakona niti ga skriva velom. On na sebe prima punu snagu gnjeva Zakona i ispunjava njegove zahtjeve do kraja.

O tom boljem Posredniku Pavao kaže: „Posrednik nije posrednik jednoga.“ Mi smo oni koji vrijeđaju; Bog je uvrijeđena strana. Uvreda je takva da je Bog ne može tek tako previdjeti, niti mi možemo dati zadovoljštinu za svoje prijestupe. Između Boga i nas vlada nesloga. Je li Bog mogao opozvati svoj Zakon? Ne. Možemo li pobjeći od Boga? Ne možemo. Trebao nam je Krist da stane između nas i Boga i pomiri nas. Kako je to učinio? „Izbrisao je zadužnicu koja je odredbama bila protiv nas, koja nam se protivila, te ju uklonio s puta pribivši je na križ“ (Kol 2,14).

Sama riječ „posrednik“ dovoljan je dokaz da nas Zakon ne može opravdati, inače nam posrednik ne bi ni trebao. U kršćanskoj teologiji Zakon ne opravdava – on nas uznemiruje i uvećava naše grijehe dok ne počnemo mrziti i Zakon i njegova Autora. Biste li to nazvali opravdanjem?

Ima li većeg bijesa od mržnje prema Bogu? A Zakon je sam po sebi izvrstan i mudar: „Ja sam Gospodin Bog tvoj... ne ubij, ne učini preljuba, ne ukradi.“ Zar nije nevjerojatno da ljudi mrze ono što promiče njihovu sigurnost? No, Zakon ne može učiniti ništa osim probuditi savjest. Prije nego što mi Zakon dođe, ne osjećam grijeh. Ali kad dođe, otkrivaju mi se grijeh, smrt i pakao. To nije pravednost – to je osuda na smrt.

STIH 20. Ali Bog je jedan.

Bog nikoga ne vrijeđa, stoga Njemu ne treba posrednik. Ali mi vrijeđamo Boga, stoga je nama posrednik prijeko potreban. I trebamo boljeg posrednika od Mojsija – trebamo Krista.

STIH 21. Je li dakle Zakon protiv Božjih obećanja?

Pavao je jasno utvrdio da Zakon ne opravdava. Treba li ga onda odbaciti? Nipošto. On služi određenoj potrebi: pruža ljudima nužnu spoznaju njihove grješnosti. No, javlja se pitanje: ako Zakon ne čini ništa osim što razotkriva grijeh, ne protivi li se on Božjim obećanjima? Židovi su vjerovali da će vršenjem Zakona zapravo zaslužiti i ubrzati ispunjenje Božjih obećanja.

Pavao odgovara: „Nije tako. Naprotiv, ako previše pažnje posvećujemo Zakonu, Božja će obećanja ostati daleko. Kako Bog može ispuniti svoje obećanje narodu koji mrzi Njegov Zakon?“

STIH 21. Nipošto! (Bože sačuvaj!)

Bog nikada nije rekao Abrahamu: „U tebi će svi narodi biti blagoslovljeni jer si držao Zakon.“ Dok je Abraham još bio neobrezan, bez Zakona, pa čak i dok je bio idolopoklonik, Bog mu je rekao: „Idi iz svoje zemlje... Ja sam tvoj štit... U tvom će potomstvu biti blagoslovljeni svi narodi.“ To su bezuvjetna obećanja koja je Bog dao Abrahamu besplatno, neovisno o njegovim djelima.

Ovo je izravno usmjereno Židovima koji misle da njihovi grijesi mogu spriječiti Božja obećanja. Pavao kaže: „Gospodin ne posustaje u svojim obećanjima zbog naših grijeha, niti ih ubrzava zbog naših zasluga.“ Naši stavovi ne utječu na Božja obećanja; ona počivaju isključivo u Njegovoj dobroti i milosrđu. To što Zakon povećava grijeh ne znači da on ometa obećanje. Naprotiv, Zakon potvrđuje obećanje jer priprema osobu da spasenje traži u Kristu.

Poslovica kaže da je glad najbolji kuhar. Zakon čini savjest gladnom Krista; tada im Krist postaje „dobrog okusa“. Krist želi žedne duše i poziva ih: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Kristova su dobročinstva toliko dragocjena da ih On dijeli samo onima koji ih trebaju i koji ih doista žele.

STIH 21. Jer da je bio dan Zakon koji bi mogao oživljavati, pravednost bi doista bila od Zakona.

Zakon ne može dati život – on ubija. On ne opravdava pred Bogom, nego povećava grijeh. On ne osigurava pravednost, nego joj stoji na putu. Apostol naglašeno izjavljuje da nas sam Zakon ne može spasiti. Unatoč jasnoći Pavlove izjave, naši neprijatelji to ne shvaćaju; inače ne bi toliko isticali slobodnu volju, prirodnu snagu ili „djela povrh dužnosti“ (opera supererogationis). Kako bi izbjegli Pavlovu osudu, oni uvijek dodaju opasku da se Pavao odnosi samo na ceremonijalni, a ne na moralni zakon. Ali Pavao uključuje svaki zakon rekavši: „da je bio dan Zakon“. Ne postoji zakon po kojemu se može postići pravednost. Nijedan.

STIH 22. Ali je Pismo sve zatvorilo pod grijeh.

Gdje je Pismo to učinilo? Prvo u obećanjima o Kristu u Postanku, koja govore o „potomstvu žene“. Sama činjenica da su ocima dana obećanja o Kristu implicira da su oci bili pod prokletstvom grijeha i smrti. Inače, čemu obećanja?

Zatim, Pismo „zatvara“ sve pod grijeh Pavlovim riječima: „Svi koji su od djela Zakona, pod prokletstvom su.“ Opet, citirajući Ponovljeni zakon: „Proklet tko ne ustraje u svemu što je napisano u knjizi Zakona.“ Ovaj odlomak podvrgava prokletstvu sve ljude – ne samo otvorene grješnike, nego i one koji se najiskrenije trude vršiti Zakon: redovnike, pustinjake i sve revnitelje. Zaključak je neizbježan: samo vjera opravdava bez djela.

STIH 22. ...da se obećanje, po vjeri u Isusa Krista, dade onima koji vjeruju.

Apostol je rekao da je Pismo „zatvorilo sve pod grijeh“. Zauvijek? Ne, samo dok se obećanje ne ispuni. Obećanje je baština obećana Abrahamu: izbavljenje od grijeha, smrti i đavla, te besplatan dar milosti i vječnoga života. To se obećanje ne postiže nikakvom zaslugom, nego se daje. Kome? Onima koji vjeruju u Isusa Krista.

STIH 23. A prije nego dođe vjera...

Pavao nastavlja objašnjavati službu Zakona. Bog koristi Zakon kako bi razbio iluziju samopravednosti. Zakon ulijeva strah Božji, a bez tog straha nema žeđi za milosrđem. Bog koristi Zakon kao čekić kojim lomi naše samopouzdanje i napore u samooopravdanju.

STIH 23. ...pod Zakonom bijasmo čuvani, zatvoreni za vjeru koja se imala objaviti.

Zakon je zatvor za one koji još nisu primili milost. Nijedan zatvorenik ne uživa u tamnici; on je mrzi i pobjegao bi da može. Dok je u zatvoru, on se suzdržava od zlih djela, ali ne zato što to želi, nego zato što mora – rešetke ga sputavaju. On ne žali zbog zločina, nego mu je žao što ne može pljačkati kao prije.

Zakon nameće red barem izvana. Pokoravamo mu se iz straha od kazne, pod prisilom i s ogorčenjem. Kakva je to pravednost kada se od zla suzdržavamo samo zbog straha? Takva „pravednost po Zakonu“ u osnovi je ljubav prema grijehu i mržnja prema pravednosti. Ipak, Zakon postiže barem to da izvana suzbija porok i kriminal.

Ali Zakon je i duhovni zatvor, pravi pakao. Kada počne prijetiti smrću i vječnim gnjevom, čovjek ne nalazi utjehu. Ne može se po volji otresti te noćne more koju Zakon izaziva u savjesti. Taj bi zatvor trebao trajati samo dok se ne objavi vjera. Sretan je onaj tko zna koristiti Zakon tako da on služi milosti. Nevjernici to ne znaju. Kad je Kajin bio zatvoren u tamnicu Zakona, isprva nije osjećao bol zbog ubojstva brata. Tek kad je čuo Božje riječi, osjetio je težinu, ali nije znao izaći. Rekao je: „Kazna je moja prevelika“, i očajavao je. Zaboravio je da ga je Bog suočio s grijehom upravo zato da bi zatražio milosrđe.

Razgovarajte sa svojom savješću: „Sestro, sada si u zatvoru, ali nećeš tamo ostati zauvijek. Zatvorena si za vjeru koja će se objaviti. Krist će te izvesti na slobodu. Ne očajavaj kao Kajin ili Juda. Dobro je da si neko vrijeme zatvorena; tako ćeš više cijeniti Krista.“ Tvrditi da netko po naravi voli Zakon je laž. Volimo ga onoliko koliko ubojica voli svoju ćeliju i rešetke. Kako nas onda takav Zakon može opravdati?

STIH 23. ...zatvoreni za vjeru koja se imala objaviti.

Pavao govori o povijesnom dolasku Krista, ali to možemo primijeniti i na naš unutarnji život. Krist je ukinuo Zakon i donio slobodu, i to nastavlja činiti u srcima vjernika. Kršćanin i dalje ima tijelo u kojemu grijeh prebiva i ratuje. Pod „grijehom“ ne mislim samo na djelo, nego na korijen i stablo. Kršćanin možda ne čini ubojstva ili krađe, ali nije oslobođen nestrpljivosti, mrmljanja ili sumnje u Boga. Kao što je tjelesna požuda jaka u mladiću, a pohlepa u starcu, tako nestrpljivost i mržnja prema Bogu često napadaju srca iskrenih kršćana.

Svaki kršćanin u srcu proživljava i „vrijeme Zakona“ i „vrijeme Evanđelja“. Vrijeme Zakona prepoznaje se po težini srca, živom osjećaju grijeha i očaju. Ta razdoblja Zakona vraćat će se dokle god živimo. Mnogo je puta kada i ja sam nalazim pogreške u Bogu i gubim strpljenje s Njime. Tada je na djelu Zakon, kada „tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela“.

Vrijeme milosti vraća se kada srce oživi obećanjem Božjega milosrđa. Tada ono kaže: „Zašto si srušena, dušo moja, i zašto si uznemirena u meni? Zar ne vidiš ništa osim zakona, grijeha, smrti i pakla? Zar nema milosti, nema oprosta, nema radosti, mira, života, neba? Zar nema Krista i Boga? Ne uznemiruj me više, dušo moja. Uzidaj se u Boga koji nije poštedio svoga dragog Sina, nego Ga je predao u smrt zbog tvojih grijeha.“ Kada Zakon ode predaleko, recite mu: „Gospodine Zakone, niste vi cijela priča. Postoje druge i bolje stvari od vas. One mi govore da vjerujem u Gospodina.“

Postoji vrijeme za Zakon i vrijeme za milost. Učimo kako bismo bili dobri mjeritelji vremena. To nije lako. Zakon i milost mogu u biti biti miljama udaljeni, ali u srcu su vrlo blizu. U srcu se strah i povjerenje, grijeh i milost, Zakon i Evanđelje neprestano isprepliću.

Čim razum čuje da se opravdanje pred Bogom stječe isključivo milošću, on izvlači zaključak da je Zakon bezvrijedan. Zato se nauk o Zakonu mora pažljivo proučavati: kako ga ne bismo potpuno odbacili, ali i kako ne bismo pali u iskušenje da mu pripišemo sposobnost spašavanja.

Postoje tri načina na koje se Zakon zloupotrebljava. Prvo, čine to samopravedni licemjeri koji misle da ih Zakon može opravdati. Drugo, čine to oni koji tvrde da kršćanska sloboda izuzima vjernika od obdržavanja Zakona. Oni, kako kaže Petar, koriste svoju slobodu kao pokrivalo zloće i dovode Kristovo ime na loš glas. Treće, Zakon zloupotrebljavaju oni koji ne razumiju da nas on treba voditi Kristu. Kada se Zakon pravilno primjenjuje, njegova se vrijednost ne može precijeniti. Svaki će me put iznova odvesti Kristu.

STIH 24. Tako nam je Zakon bio čuvar (pedagog) do Krista.

Ova usporedba s učiteljem ili čuvarom vrlo je upečatljiva. Učitelji su neophodni, ali pokažite mi učenika koji voli svog učitelja! Koliko je malo ljubavi prema njima, Židovi su pokazali svojim stavom prema Mojsiju – rado bi ga bili kamenovali. Ne možete ni očekivati ništa drugo. Kako učenik može voljeti onoga tko mu sputava želje? Ako učenik ne posluša, učitelj ga šiba, a učenik se mora praviti da mu je to drago. Mislite li da se dijete zbog toga osjeća dobro? Čim učitelj okrene leđa, učenik lomi šibu i baca je u vatru. Da je jači, ne bi primao batine, nego bi sam istukao učitelja. Ipak, učitelji su nužni, inače bi djeca odrastala bez discipline i odgoja.

No, koliko dugo traju grdnje i šibanje? Samo neko vrijeme, dok dječak ne stasa u dostojnog nasljednika svoga oca. Nijedan otac ne želi da mu sina bičuju cijeli život. Disciplina traje samo do trenutka zrelosti.

Zakon je takav učitelj. On ne vlada zauvijek, nego dok nas ne dovede Kristu. Zakon je stručnjak koji nas vodi k Njemu. Zakon nas ne muči radi samog mučenja; on je sa svojim stegama samo nestrpljiv da nas privede Kristu. On je poput dobrog učitelja koji obučava djecu da pronađu zadovoljstvo u onome što su ranije prezirala.

STIH 24. ...da se opravdamo vjerom.

Zakon nas ne treba poučiti nekom novom zakonu. Kada osoba osjeti punu snagu Zakona, obično pomisli: „Prekršio sam sve Božje zapovijedi; kriv sam za vječnu smrt. Ako mi Bog poštedi život, popravit ću se i od sada živjeti ispravno.“ Ta prirodna, ali potpuno pogrešna reakcija iznjedrila je mnoge obrede i djela kojima se pokušava zaslužiti milost.

Svrha je Zakona uvećati moje grijehe i učiniti me malim, kako bih mogao biti opravdan vjerom u Krista. Vjera nije ni zakon ni djelo, nego pouzdanje u Krista koji je „dovršetak Zakona“. Krist je svršetak Zakona svakome koji vjeruje; Zakon ga više ne može optuživati ni osuditi.

STIH 25. A otkako je došla vjera, nismo više pod čuvarom.

Apostol izjavljuje da smo slobodni od Zakona. Krist je ispunio Zakon za nas. Možemo živjeti u radosti i sigurnosti pod Kristom. Problem je u tome što nam naše tijelo ne dopušta da vjerujemo Kristu svim srcem. Pogreška nije u Kristu, nego u nama. Grijeh se drži uz nas dokle god smo živi i kvari našu radost. Zato smo samo djelomično oslobođeni Zakona. „Umom služim zakonu Božjem, a tijelom zakonu grijeha“ (Rim 7,25).

Što se savjesti tiče, ona može radosno ignorirati Zakon. Ali budući da grijeh i dalje prebiva u tijelu, Zakon vreba priliku da nam uznemiri savjest. No, Krist neprestano povećava našu vjeru, a u mjeri u kojoj vjera raste, grijeh, Zakon i tijelo uzmiču. Ako se netko protivi Evanđelju tvrdeći da je Krist odnio naše grijehe jednom zauvijek pa nam ništa više ne treba, znat ćete što odgovoriti: „Krist je odnio moje grijehe, ali moje tijelo, svijet i đavao ometaju moju vjeru.“ Svjetlo vjere ne obasjava nas odjednom u punini; to je postupno prožimanje. U međuvremenu se tješim mišlju da će moje tijelo biti savršeno tek u uskrsnuću.

STIH 26. Jer svi ste sinovi Božji po vjeri u Kristu Isusu.

Pavao, kao pravi apostol vjere, uvijek ima riječ „vjera“ na vrhu jezika. Po vjeri smo, kaže on, djeca Božja. Zakon ne može roditi djecu Božju; on nas ne može obnoviti. On nas može samo podsjetiti na staro rođenje po kojemu smo rođeni za đavlovo kraljevstvo. Najviše što Zakon može učiniti jest pripremiti nas za novo rođenje kroz vjeru. Vjera u Krista nas obnavlja. Koji jezik čovjeka ili anđela može dostojno veličati Božje milosrđe što nas je, bijedne grešnike, usvojio za svoju djecu i sunasljednike s Njegovim Sinom, jednostavnim sredstvom vjere u Isusa Krista!

STIH 27. Jer svi koji ste u Krista kršteni, Kristom ste se odjenuli.

„Odjenuti Krista“ može se shvatiti na dva načina: prema Zakonu i prema Evanđelju. Prema Zakonu, to znači nasljedovati Kristov primjer (Rim 13,14). Prema Evanđelju, to znači odjenuti se u pravednost, mudrost, moć, život i Duh Kristov.

Po naravi smo odjeveni u Adamovu odjeću, koju Pavao naziva „starim čovjekom“. Da bismo postali djeca Božja, taj stari čovjek mora biti odbačen. Adamova haljina mora se skinuti kao prljava odjeća. To nije tako jednostavno kao presvlačenje, ali Bog to čini mogućim. On nas odijeva Kristovom pravednošću putem krštenja. Ovom promjenom odjeće budi se novi život u nama; nove sklonosti prema Bogu niču u srcu i nove odluke upravljaju našom voljom. To znači odjenuti Krista prema Evanđelju. Naravno, kada jednom odjenemo haljinu Kristove pravednosti, ne smijemo zaboraviti odjenuti i plašt nasljedovanja Krista.

STIH 28. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu.

Popis se može produljiti unedogled: nema više propovjednika ni slušatelja, učitelja ni učenika, gospodara ni sluge. U pitanju spasenja, položaj, učenost, osobna pravednost ili utjecaj ne vrijede apsolutno ništa.

Ovom izjavom Pavao zadaje smrtni udarac Zakonu. Kada se osoba „odjene u Krista“, ništa drugo nije važno. Je li netko Židov, točan i obrezan obdržavatelj Mojsijeva zakona, ili je plemenit i mudar Grk – posve je nebitno. Izvanjske okolnosti, osobne vrijednosti, karakter ili postignuća nemaju nikakva utjecaja na opravdanje. Pred Bogom oni ne znače ništa. Jedino što se računa jest to da smo odjeveni u Krista.

Obavlja li sluga dobro svoje dužnosti; vladaju li oni na vlasti mudro; brine li se muž pošteno za svoju obitelj; je li žena čedna i poslušna svom mužu – sve su to hvalevrijedne vrline u očima svijeta, ali one ne donose bodove za opravdanje. Svi najbolji zakoni, obredi, religije i djela ovoga svijeta ne mogu ukloniti krivnju grijeha, ne mogu uništiti smrt niti kupiti vječni život.

Među ljudima u svijetu postoje mnoge razlike, ali pred Bogom nema takve nesrazmjernosti. „Svi su sagriješili i lišeni su slave Božje“ (Rim 3,23). Neka Židovi, neka Grci, neka cijeli svijet šuti u Božjoj prisutnosti! Oni koji su opravdani, opravdani su isključivo po Kristu. Bez vjere u Krista, Židov sa svojim zakonima, redovnik sa svojim svetim redovima, Grk sa svojom mudrošću i sluga sa svojom poslušnošću – svi će propasti zauvijek.

STIH 28. Jer svi ste vi jedan u Kristu Isusu.

U svijetu postoji mnogo nejednakosti među ljudima, i to je dobra stvar. Kada bi žena zamijenila mjesto s muškarcem, sin s ocem, a sluga s gospodarom, rezultat bi bio potpuni kaos. No, u Kristu su svi jednaki. Svi imamo jedno te isto Evanđelje, „jednu vjeru, jedno krštenje, jednoga Boga i Oca sviju“, jednoga Krista i Spasitelja sviju. Krist Petrov, Pavlov i svih svetih – to je i naš Krist. Na Pavla se uvijek možemo osloniti da će dodati onaj ključni uvjet: „u Kristu Isusu“. Ako izgubimo Krista iz vida, izgubili smo sve.

STIH 29. Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.

„Ako ste Kristovi“ znači: ako vjerujete u Krista. Ako vjerujete u Krista, tada ste uistinu djeca Abrahamova! Kroz našu vjeru u Krista, Abraham stječe očinstvo nad nama i nad svim narodima na zemlji, prema obećanju: „U tvom će potomstvu biti blagoslovljeni svi narodi zemlje“. Po vjeri pripadamo Kristu i Krist nama.