Priznanje apostolskog autoriteta
Glava 2.
Pavlova doktrina i sukob u Antiohiji
STIH 1. „Četrnaest godina posle, ponovo sam uzašao u Jerusalim.“
Pavle je naučavao opravdanje verom u Hrista Isusa, bez dela Zakona. O tome je izvestio učenike u Antiohiji. Među učenicima su bili neki koji su odgajani u drevnim jevrejskim običajima. Oni su se podigli protiv Pavla sa brzim ogorčenjem, optužujući ga da širi „jevanđelje bezakonja“.
Nastao je veliki razdor. Pavle i Varnava zauzeli su se za istinu. Posvedočili su: „Gde god smo propovedali paganima, Duh Sveti je sišao na one koji su primili Reč. To se dešavalo svuda! Mi nismo propovedali obrezivanje, nismo zahtevali obdržavanje Zakona. Mi smo propovedali veru u Isusa Hrista. U našem propovedanju vere, Bog je slušaocima dao Duha Svetoga.“ Iz te su činjenice Pavle i Varnava zaključili da je Duh Sveti odobrio veru pagana bez Zakona i obrezanja. Da se vera pagana nije svidela Duhu Svetome, On ne bi manifestovao Njegovo prisustvo u neobrezanim slušaocima Reči.
Neubedivši se, Jevreji su se žestoko suprotstavili Pavlu, tvrdeći da se Zakon mora čuvati i da pagani moraju biti obrezani, inače se „neće moći spasiti“.
Tvrdoglavost tradicije i Božja strpljivost
Kada uzmemo u obzir tvrdoglavost kojom se romanisti drže svojih tradicija, možemo vrlo dobro razumeti revnosnu pobožnost Jevreja za Zakon. Uostalom, oni su primili Zakon od Boga! Možemo shvatiti koliko je bilo nemoguće za nedavne obraćenike iz judaizma odjednom da prekinu sa Zakonom. Što se toga tiče, Bog ih je podnosio, kao što je podnosio nemoć Izraela kada se narod zaustavio između dveju religija. Nije li Bog bio strpljiv s nama i dok nam je papstvo povezalo oči? Bog je strpljiv i pun milosrđa! Ali ne usuđujemo se zloupotrebiti strpljenje Gospodnje. Ne usuđujemo se više nastaviti u zabludi sada kada je istina objavljena u Evanđelju.
Pavlovi protivnici imali su njegov vlastiti primer radije protiv njega. Pavle je obrezao Timoteja! Pavle je branio svoj postupak na osnovu toga što je obrezao Timoteja, ne iz prisile, već iz hrišćanske ljubavi, da se slabi u veri ne bi uvredili. Njegovi protivnici nisu hteli da prihvate Pavlovo objašnjenje.
Kad je Pavle video da svađa izmiče kontroli, poslušao je i otišao u Jerusalim, tamo da se posavetuje s drugim Apostolima. On to nije učinio zbog sebe, već zbog ljudi.
Svedoci istine: Varnava i Tit
STIH 1. „S Varnavom i poveo sam sa sobom i Tita.“
Pavle je izabrao dva svedoka, Varnavu i Tita. Varnava je bio Pavlov propovednički saputnik poganima. Varnava je bio očevidac činjenice da je Duh Sveti sišao na pagane kao odgovor na jednostavno propovedanje vere u Isusa Hrista. Varnava se držao Pavla u ovome – da nije bilo potrebno da se pagani zamaraju Zakonom, sve dok veruju u Hrista.
Tit je bio upravitelj crkava na Kritu, pošto ga je Pavle postavio na čelo crkava. Tit je bio bivši paganin.
Odlazak po otkrivenju, ne po učenju
STIH 2. „I pošao sam objavom.“
Da Bog nije naredio Pavlu da ode u Jerusalim, Pavle nikada ne bi otišao tamo.
STIH 2. „I saopštih im to jevanđelje.“
Nakon odsustva od četrnaest godina, odnosno osamnaest godina, Pavle se vratio u Jerusalim kako bi se savetovao s drugim apostolima.
STIH 2. „Koju propovedam među paganima.“
Među Jevrejima Pavle je dopustio da Zakon i obrezivanje stoje na snazi. Kao i svi apostoli. Ipak, Pavle se čvrsto držao slobode Evanđelja. Jednom je prilikom rekao Jevrejima: „Po ovom Čoveku (Hristu) vam se propoveda oproštenje greha; i po njemu svi koji veruju da su opravdani od svega, od čega niste mogli biti opravdani Mojsijevim zakonom.“ (Dela apostolska 13:39). Uvek se sećajući slabih, Pavle nije insistirao na tome da odmah raskinu sa Zakonom.
Pavle priznaje da se savetovao s apostolima o svom Evanđelju. Ali on poriče da mu je konferencija ičemu koristila ili da ga je ičemu naučila. On se čvrsto opirao onima koji su hteli da nametnu praktikovanje Zakona paganima. Nisu ga nadvladali, on ih je pobedio. „Vaši lažni apostoli lažu“, kaže on, „kad kažu da sam obrezao Timoteja, obrijao glavu u Kenhreji i uzašao u Jerusalim na molbu apostola. Otišao sam u Jerusalim na Božji zahtev. Štaviše, dobio sam podršku apostola. Moji protivnici su izgubili!“
Pitanje o kojem su apostoli raspravljali na sastanku bilo je sledeće: Da li je obdržavanje Zakona potrebno za opravdanje? Pavle je odgovorio: „Ja sam propovedao veru u Hrista paganima, a ne Zakon. Ako Jevreji žele da se drže Zakona i budu obrezani, vrlo dobro, sve dok to čine iz pravog motiva.“
Samo privatno, da ne bih uzalud trčao
STIH 2. „Ali privatno onima koji su bili na glasu.“
To znači: „Savetovao sam se ne samo sa braćom, nego i sa vođama među njima.“
STIH 2. „Da ni na koji način ne bih trčao, ili sam trčao, uzalud.“
Nije da je sam Pavle ikada pomislio da je „trčao uzalud“. Međutim, mnogi su mislili da je Pavle uzalud propovedao Evanđelje, jer je pagane držao slobodnim od jarma Zakona. Mišljenje da je poslušnost Zakonu bila obavezna za spasenje, dobijalo je na snazi. Pavle je nameravao da ispravi ovo zlo. Nadao se da će ovom konferencijom utvrditi identitet svog Evanđelja sa onim drugih apostola, da bi zaustavio govor svojih protivnika da je „uzalud trčao uokolo“.
Ishod konferencije: Tit nije prisiljen na obrezanje
STIH 3. „Ali ni Tit, koji je bio sa mnom, budući da je bio Grk, nije bio prisiljen biti obrezan.“
Reč „prisiljen“ upoznaje nas s ishodom konferencije. Odlučeno je da pagani ne smeju biti prisiljeni na obrezanje.
Pavle nije osudio obrezivanje samo po sebi. Ni rečju ni delom nikada nije napadao obrezivanje. Ali je protestovao protiv toga da obrezivanje bude uslov za spasenje. Naveo je slučaj Očeva. „Očevi nisu bili opravdani obrezivanjem. To je bio znak i pečat pravednosti. Na obrezivanje su gledali kao na ispovest svoje vere.“
Verujući Jevreji, međutim, nisu mogli da shvate da obrezivanje nije bilo potrebno za spasenje. Bili su ohrabreni u svom pogrešnom stavu lažnih apostola. Rezultat je bio da su ljudi bili naoružani protiv Pavla i njegovog nauka.
Pavle nije osudio obrezanje kao da je greh primiti ga. Ali insistirao je, a konferencija ga je potvrdila, da obrezivanje nema nikakve veze sa spasenjem i stoga nije trebalo biti prisiljeno paganima. Konferencija se složila da Jevrejima treba dozvoliti da zadrže svoje drevne običaje za sada, sve dok te običaje nisu poštovali kao da prenose Božje opravdanje grešnika.
Lažni apostoli bili su nezadovoljni presudom sabora. Nisu hteli da prepuste obrezanje i praktikovanje Zakona hrišćanskoj slobodi. Insistirali su na tome da je obrezivanje obavezno za spasenje.
Ne popuštati neprijateljima istine!
Kao Pavlovi protivnici, tako i naši vlastiti protivnici [Luterovi, neprijatelji reformacije] tvrde da se tradicije otaca ne smeju zanemariti bez gubitka spasenja. Naši protivnici se neće složiti s nama ni u čemu. Oni brane svoje bogohuljenje. Idu toliko daleko da ga sprovode mačem.
Pavlova pobeda bila je potpuna. Titu, koji je bio s Pavlom, nije bio prisiljen da se obreže, iako je stajao usred apostola kada se raspravljalo o ovom pitanju obrezivanja. Ovo je bio udarac lažnim apostolima. Sa živom činjenicom da nije bio prisiljen da se obreže, Pavle je uspeo da uguši svoje protivnike.
Spijuniranje slobode u Hristu
STIHOVI 4, 5. „I to zbog lažne braće koja su nesvesno dovedena, koji smo ušli potajno da uhode našu slobodu koju imamo u Hristu Isusu, da nas uvedu u ropstvo: Kojima nismo ustupili mesto pokornošću, ne, ni za sat vremena; da bi istina Evanđelja ostala s vama.“
Pavle ovde objašnjava svoj motiv za odlazak u Jerusalim. Nije otišao u Jerusalim da ga drugi apostoli pouče ili potvrde u njegovom Evanđelju. Otišao je u Jerusalim kako bi sačuvao pravo Evanđelje za galatske crkve i za sve crkve pagana.
Kada Pavle govori o istini Evanđelja, on implicira, nasuprot tome, lažno evanđelje. Lažni apostoli takođe su imali evanđelje, ali to je bilo neistinito evanđelje. „Protiveći im se“, kaže Pavle, „sačuvao sam istinu o čistom Evanđelju.“
A pravo Evanđelje kaže da smo opravdani samo verom, bez dela Zakona. Lažno evanđelje kaže da smo opravdani verom, ali ne bez dela Zakona. Lažni apostoli propovedali su uslovno jevanđelje.
Lažno jevanđelje i papstvo
Kao i papisti. Oni priznaju da je vera temelj spasenja. Ali dodaju uslovnu rečenicu da vera može spasiti samo kada je „opremljena dobrim delima“. To je pogrešno! Istinito Evanđelje izjavljuje da su dobra dela ulepšavanje vere, ali da je vera sama po sebi dar i delo Božje u našim srcima. Vera je sposobna da opravda, jer shvata Hrista, Otkupitelja.
Ljudski razum može razmišljati samo u terminima Zakona. Mrmlja: „Ovo sam učinio, to nisam učinio.“ Ali vera gleda na Isusa Hrista, Sina Božjeg, predanog u smrt za grehe celoga sveta. Okrenuti oči daleko od Isusa znači okrenuti ih Zakonu.
Prava vera zahvata Hrista i oslanja se samo na Njega. Naši protivnici to ne mogu razumeti. U svojoj slepoći odbacuju dragoceni biser, Hrista, i drže se svojih tvrdoglavih dela. Nemaju pojma šta je vera. Kako mogu poučavati druge veri?
Ne zadovoljavajući se podučavanjem neistinitog evanđelja, lažni apostoli pokušali su da zapletu Pavla. „Išli su okolo“, kaže Pavle, „da uhode našu slobodu koju imamo u Hristu Isusu, da nas uvedu u ropstvo.“
Kad je Pavle prozreo njihov plan, napao je lažne apostole. On kaže: „Nismo se odrekli slobode koju imamo u Hristu Isusu. Mi smo po sudu apostola, i ne htedosmo im popustiti, ne, ni milimetar!“
I mi smo bili voljni da činimo sve vrste ustupaka papistima. Da, spremni smo im ponuditi više nego što bismo trebali. Ali nećemo odustati od slobode savesti koju imamo u Hristu Isusu. Odbijamo da nam savest bude vezana bilo kojim delom ili zakonom, tako da čineći ovo ili ono treba biti pravedan, ili ostavljajući ovo ili ono nedovršeno treba biti proklet.
Budući da naši protivnici neće dopustiti da samo vera u Hrista opravdava, nećemo im popustiti. Što se tiče pitanja opravdanja, moramo ostati nepokolebljivi, inače ćemo izgubiti istinu Evanđelja. To je pitanje života i smrti! To uključuje smrt Sina Božjeg, koji je umro za grehe sveta. Ako predamo veru u Hrista, kao jedinu stvar koja nas može opravdati, Isusova smrt i uskrsnuće su bez značenja; da je Hrist Spasitelj sveta bio bi mit. Bog bi bio lažac, jer ne bi ispunio svoja obećanja. Naša tvrdoglavost je ispravna, jer želimo da sačuvamo slobodu koju imamo u Hristu. Samo očuvanjem naše slobode moći ćemo zadržati istinu Evanđelja nepovredivom.
Neki će prigovoriti da je Zakon božanski i svet. Neka bude božanski i svet! Zakon mi nema pravo reći da moram biti opravdan njime. Zakon ima pravo reći mi da trebam ljubiti Boga i bližnjega svoga, da trebam živeti u čistoti, umerenosti, strpljenju itd. Zakon nema pravo da mi kaže kako mogu biti izbavljen od greha, smrti i pakla! To je posao Evanđelja da mi to kaže. Moram slušati Evanđelje. Ono mi govori, ne ono što moram učiniti, već ono što je učinio Isus Hrist, Sin Božji, za mene.
Da zaključimo, Pavle je odbio da obreže Tita iz razloga što su ga lažni apostoli hteli prisiliti da obreže Tita. Pavle je to odbio da prihvati njihove zahteve. Da su ga pitali pod izgovorom bratstva i ljubavi, Pavle ih ne bi odbio. Ali zato što su to zahtevali na osnovu toga da je to bilo potrebno za spasenje, Pavle im se suprotstavio i prevladao. Tit nije bio obrezan.
Preziranje ljudskog autoriteta za slavu Božju
STIH 6. „Ali od onih koji su se činili donekle, što god oni bili, to mi nije važno.“
To je dobra tačka u Pavlovom opovrgavanju. Pavle omalovažava autoritet i dostojanstvo pravih apostola. On kaže o njima: „Što se činilo da je donekle.“ Autoritet apostola bio je zaista velik u svim crkvama. Pavle nije želeo da umanji njihov autoritet, ali je morao omalovažavajuće da govori o njihovom autoritetu kako bi sačuvao istinu o Evanđelju i slobodu savesti.
Lažni apostoli upotrebili su ovaj argument protiv Pavla: „Apostoli su živeli s Hristom tri godine. Slušali su njegove propovedi. Svedočili su Njegovim čudima. Oni su sami propovedali i činili čudesa dok je Hrist bio na zemlji. Pavle nikada nije video Isusa u telu. Sada, kome biste trebali verovati? Pavlu, koji stoji sam, samo učenik apostola, jedan od poslednjih i najmanjih; ili ćete verovati onim velikim apostolima koji su poslani i potvrđeni od samog Hrista mnogo pre Pavla?“
Šta je Pavle mogao reći na to? On je odgovorio: „Ono što govore nema veze s argumentom. Da su apostoli bili anđeli s neba, to me ne bi impresioniralo. Mi sada ne raspravljamo o uzvišenosti apostola. Mi sada govorimo o Reči Božjoj i istini Evanđelja. To Evanđelje je izvrsnije od svih apostola!“
STIH 6. „Bog ne prihvata nikakvu osobu.“
Pavle citira Mojsija: „Ne poštuj siromaha, niti poštuj osobu moćnika.“ (Levitski zakonik 19:15). Ovaj citat iz Mojsija trebao bi zatvoriti usta lažnim apostolima. „Zar ne znaš da Bog nema obzira na osobe?“ viče Pavle. Dostojanstvo ili autoritet ljudi Bogu ništa ne znači. Činjenica je da Bog često odbacuje upravo one koji stoje u mirisu svetosti i u auri važnosti. Pritom se Bog čini nepravednim i grubim. No, muškarcima su potrebni odvraćajući primeri. Jer to je porok s nama da cenimo ličnost više od Reči Božje. Bog želi da uzvisimo Njegovu Reč, a ne ljude.
Naravno, mora biti ljudi na visokim položajima. Ali mi ne smemo obožavati njih. Guverner, gradonačelnik, propovednik, učitelj, učenjak, otac, majka – to su osobe koje trebamo voleti i poštovati, ali ne u kojoj meri zaboravljamo Boga. Barem kada pridajemo preveliku važnost osobi, Bog ostavlja važnim osobama uvrede i grehe, ponekad zapanjujuće nedostatke, da nam pokaže da postoji velika razlika između bilo koje osobe i Boga. David je bio dobar kralj. Ali kada su ljudi počeli previše misliti o njemu, pao je u strašne grehe, preljubu i ubistvo. Petar, izvrstan apostol kakav je bio, zanekao je Hrista. Takvi primeri, kojih je puno Sveto Pismo, trebalo bi da nas upozore da ne polažemo naše poverenje u ljude. U papstvu se pojava računa za sve. Zaista, celo papstvo ne svodi se na ništa više od pukog klanjanja osobama i spoljašnjeg mrmljanja. Ali samo Boga treba se bojati i poštovati!
Poštovao bih Papu, voleo bih njegovu osobu, ako ne bi dirao moju savest, a ne prisiljavao me da grešim protiv Boga. Ali Papa želi da se i sam obožava, a to se ne može učiniti bez vređanja Boga. Od moramo birati između jednog ili drugog, izaberimo Boga! Istina je da nam je Bog dao zadatak da se odupremo Papi, jer je napisano: „Mi trebamo slušati Boga radije nego ljude.“ (Dela apostolska 5:29).
Videli smo kako Pavle opovrgava argument lažnih apostola o autoritetu apostola. Kako bi se istinitost Evanđelja mogla nastaviti; kako bi Reč Božja i pravednost vere ostali čisti i neokaljani, neka apostoli, neka anđeo s neba, neka Petar, neka Pavle, neka svi propadnu!
Konferencija potvrdila, nije poučila
STIH 6. „Jer oni koji su se činili da su donekle u konferenciji dodali su ništa za mene.“
Apostol ponavlja: „Nisam se toliko savetovao s apostolima da bi me naučili bilo čemu. Šta bi me uopšte mogli naučiti budući da me je Hrist svojim otkrivenjem naučio svemu? Bila je to samo konferencija, a ne rasprava. Ništa nisam naučio, niti sam branio svoju stvar. Ja sam samo izneo šta sam učinio, da sam propovedao paganima u veri Hrista, bez Zakona, i to kao odgovor na moje propovedanje Svetog Duha koji je sišao na pagane. Kad su apostoli to čuli, bili su mi drago što sam poučavao istinu.“
Ako Pavle nije hteo da popusti lažnim apostolima, utoliko manje bismo trebali pokleknuti našim protivnicima. Znam da hrišćanin treba biti ponizan, ali protiv Pape biću ponosan i reći mu: „Ti, Pape, neću te imati za svog šefa, jer sam siguran da je moj nauk božanski.“ Takav ponos protiv Pape je imperativ, jer ako nismo čvrsti i ponosni, nikada nećemo uspeti da odbranimo članak o pravednosti vere.
Kad bi Papa priznao da samo Bog svojom milošću po Hristu opravdava grešnike, nosili bismo ga u naručju, ljubili bismo mu noge. Ali budući da ne možemo dobiti ovaj ustupak, nećemo nikome popustiti – ne svim anđelima na nebu, ne Petru, ni Pavlu, ni stotini careva, ne hiljadu papa, ne celom svetu! Ako se u ovom pogledu ponizimo, uzeće nam Boga koji nas je stvorio i Isusa Hrista koji nas je otkupio svojom krvlju. Neka to bude naša odluka, da ćemo pretrpeti gubitak svih stvari, gubitak našeg dobrog imena, samog života, ali Evanđelje i naša vera u Isusa Hrista – nećemo trpeti da nam ih iko oduzme!
Apostoli pagana i obrezanih
STIHOVI 7, 8. „Ali suprotno, kad su videli da mi je povereno evanđelje neobrezanja, kao što Petru beše obrezanja; [Jer Onaj koji je delotvorno delovao u Petru na apostolstvo obrezanja, isti beše snažan u meni prema paganima.]“
Ovde Apostol za sebe tvrdi isti autoritet koji lažni apostoli pripisuju pravim apostolima. Pavle jednostavno preokreće njihovu prepirku. „Da bi podržali svoju zlu stvar“, kaže on, „lažni apostoli citiraju autoritet velikih apostola protiv mene. Mogu citirati istu vlast protiv njih, jer apostoli su na mojoj strani! Dali su mi desnu ruku zajedništva. Odobrili su moju službu. O Galati moji, ne verujte lažnim apostolima!“
Šta Pavle misli kada kaže da mu je evanđelje o neobrezanju bilo povereno, a obrezanje Petru? Nije li Pavle propovedao Jevrejima, a Petar je propovedao i paganima? Petar je preobratio Centuriona. Pavlov je običaj bio da ulazi u sinagoge u Jevrejima, tamo da propoveda Evanđelje. Zašto bi se onda zvao apostol pagana, dok Petra naziva apostolom obrezanja?
Pavle se poziva na činjenicu da su drugi apostoli ostali u Jerusalimu sve dok uništenje grada nije postalo neizbežno. Ali Pavle je bio posebno nazvan apostolom pagana. Čak i pre uništenja Jerusalimski Jevreji su tu i tamo živeli u gradovima pagana. Dolazeći u grad, Pavle je obično ulazio u jevrejske sinagoge i prvo im je, kao deci kraljevstva, doneo radosnu vest da su se obećanja data očevima ispunila u Isusu Hristu. Kada Jevreji nisu hteli da čuju ovu radosnu vest, Pavle se okrenuo paganima. On je bio apostol pagana u posebnom smislu, kao što je Petar bio apostol Jevreja.
Pavle ponavlja da ga Petar, Jakov i Jovan, prihvaćeni stubovi Crkve, ništa nisu naučili, niti su mu poverili službu propovedanja Evanđelja paganima. I spoznaja Evanđelja i zapovest da ga propovedaju paganima, Pavle je direktno primio od Boga. Njegov slučaj bio je paralelan s Petrovim, koji je posebno bio zadužen da propoveda Evanđelje Jevrejima.
Apostoli su imali isti zadatak, identično Evanđelje. Petar nije navestio drugačije Evanđelje, niti je imenovao svoje kolege apostole. Bili su jednaki. Svi su bili poučeni od Boga. Nijedan nije bio veći od drugog, nijedan nije mogao ukazati na privilegije iznad drugih. Da opravda svoj uzurpirani primat u Crkvi, Papa tvrdi da je Petar bio poglavar apostola. To je drska laž!
Božja moć u apostolima
STIH 8. „Jer Onaj koji je delotvorno delovao u Petru.“
Ovim rečima Pavle opovrgava još jedan argument lažnih apostola. „Koji razlog imaju lažni apostoli da se hvale da je Petrovo evanđelje bilo moćno, što je mnoge obratilo, što je činio velika čudesa, i da je sama njegova senka lečila bolesne? Ova izveštaja su dovoljno istinita. Ali gde je Petar stekao tu moć? Bog mu je dao moć! I ja imam istu moć. Svoju moć nisam primio od Petra, već od istog Boga, isti Duh koji beše moćan u Petru, bio je moćan i u meni.“ Luka potvrđuje Pavlovu izjavu rečima: „I Bog učini posebna čudesa po Pavlovim rukama, tako da su iz njegova tela dovedeni bolesnicima ubrusi ili pregače, i bolesti su od njih odlazile, i zli duhovi izlazahu iz njih.“ (Dela apostolska 19:11, 12).
Da zaključimo, Pavle neće biti inferioran u odnosu na ostale apostole. Neki svetovni pisci Pavlovo hvalisanje smatraju telesnim ponosom. Ali Pavle nije imao ličnog interesa za njegovo hvalisanje. S njim je bilo pitanje vere i nauka. Kontroverza se nije odnosila na Pavlovu slavu, već na slavu Božju, Reč Božju, istinsko štovanje Boga, pravu religiju i pravednost vere.
Desna ruka zajedništva: jedno Evanđelje
STIH 9. „A kad Jakov, Kefa i Jovan, koji su se činili stubovima, shvatiše milost koja mi je dana, oni su mi dali i Varnabi, desnu ruku zajedništva; da bismo trebali ići u pagane, a oni na obrezanje.“
„Činjenica je da kad su apostoli čuli da sam primio zapovest da propovedam Evanđelje paganima od Hrista; kad su čuli da je Bog činio mnoga čudesa kroz mene; da je veliki broj pagana došao do spoznaje Hrista kroz moju službu; kad su čuli da su pagani primili Duha Svetoga bez Zakona i obrezanja, jednostavnim propovedanjem vere; kad su sve to čuli, oni su slavili Boga zbog Njegove milosti u meni.“ Stoga je Pavle bio opravdan u zaključivanju da su apostoli bili za njega, a ne protiv njega.
STIH 9. „Desne ruke zajedništva.“
Kao da su mu apostoli rekli: „Mi, Pavle, slažemo se s tobom u svim stvarima. Mi smo saputnici u nauku. Imamo isto Evanđelje s ovom razlikom, da ti je povereno Evanđelje za neobrezane, dok nam je povereno Evanđelje za obrezanje. Ali ova različitost ne bi trebala ometati naše prijateljstvo, budući da propovedamo jedno i isto Evanđelje.“
Pamćenje siromašnih i vrednost prave vere
STIH 10. „Samo su hteli da se setimo siromašnih; isto što sam i ja bio spreman učiniti.“
Uz propovedanje Evanđelja, pravi i verni pastir će se brinuti o siromašnima. Gde je Crkva, tamo moraju biti i siromašni, jer svet i đavo progone Crkvu i osiromašuju mnoge verne hrišćane.
Kad smo već kod novca, danas niko ne želi da doprinese održavanju službe i podizanju škola. Kada je reč o uspostavljanju pogrešnog obožavanja i idolopoklonstva, ne štedi se nikakva cena. Pravoj religiji uvek nedostaje novac, dok su lažne religije potkrepljene bogatstvom.
Kommentare
Kommentar veröffentlichen