Neovisan od drugih apostola
Evanđelje nije od čovjeka, već od Krista!
STIHOVI 11, 12. „Ali vam, braćo, potvrđujem da evanđelje koje sam propovijedao o meni nije po čovjeku. Jer ga nisam ni primio od čovjeka, niti sam ga naučio, osim objavom Isusa Krista.“
Ovaj odlomak predstavlja Pavlovu glavnu obranu od optužbi njegovih protivnika. Pod zakletvom tvrdi da nije primio svoje Evanđelje od ljudi, već objavom Isusa Krista!
Izjavljujući da njegovo Evanđelje „nije po čovjeku“, Pavao ne želi samo reći da njegovo Evanđelje nije svjetovno. Lažni apostoli tvrdili su isto za svoje evanđelje. Pavao želi reći da svoje Evanđelje nije naučio na uobičajen i prihvaćen način, posredstvom ljudi slušanjem, čitanjem ili pisanjem. On je Evanđelje primio posebnom objavom izravno od Isusa Krista!
Pavlovo pozvanje – izravno od Krista
Pavao je primio svoje Evanđelje na putu za Damask, kada mu se Krist ukazao. Sveti Luka daje izvještaj o događaju u devetom poglavlju Knjige Djela apostolskih. „Ustani“, reče Krist Pavlu, „i pođi u grad i reći će ti se što moraš učiniti.“ Krist nije poslao Pavla u grad da uči Evanđelje od Ananije! Ananija je trebao samo krstiti Pavla, položiti svoje ruke na Pavla, povjeriti Pavlu službu Riječi i preporučiti ga Crkvi. Ananija je prepoznao svoju ograničenost kada je rekao Pavlu: „Brate Savle, Gospodin Isus, koji ti se ukazao na putu kojim si došao, poslao me je da progledaš i da se napuniš Duhom Svetim.“ Pavao nije primio upute od Ananije. Pavao je već bio pozvan, prosvijetljen i poučen od Krista na putu. Njegov kontakt s Ananijom bio je samo svjedočanstvo o činjenici da je Pavao bio pozvan od Krista propovijedati Evanđelje.
Pavao je bio prisiljen govoriti o svom obraćenju kako bi se borio protiv klevetničke tvrdnje lažnih apostola o tome da je njegovo apostolstvo bilo inferiorno u odnosu na druge apostole.
Koliko je krhko Evanđelje u nama!
Da nije bilo primjera galatskih crkava, nikada ne bih smatrao mogućim da je itko tko je primio Riječ Božju s takvom revnošću, mogao je tako brzo otpustiti. Dragi Bože, kakvu strašnu pakost može stvoriti samo jedna jedina lažna izjava!
Članak o opravdanju je krhak. Ne po sebi, naravno, već u nama. Znam koliko brzo čovjek može izgubiti radost evanđelja. Znam na kakvim skliskim mjestima stoje čak i oni koji se čini da imaju dobar oslonac u pitanjima vjere. Usred sukoba, kada bismo se trebali tješiti Evanđeljem, Zakon se diže i počinje bjesnjeti po cijeloj našoj savjesti. Kažem da je Evanđelje krhko jer smo mi krhki.
Ono što stvari čini gorima jest to što polovica nas samih, našeg vlastitog razuma, stoji protiv nas. Tijelo se opire duhu, ili kako Pavao kaže: „Tijelo žudi protiv Duha.“ Stoga učimo da poznavati Krista i vjerovati u Njega nije čovjekovo postignuće, već Božji dar. Bog samo može stvoriti i sačuvati vjeru u nama. Bog stvara vjeru u nama kroz Riječ. On povećava, jača i potvrđuje vjeru u nama kroz svoju Riječ. Stoga je najbolja služba koju itko može učiniti Bogu marljivo slušanje i čitanje Božje Riječi. S druge strane, ništa nije opasnije od umora od Riječi Božje. Misleći da zna dovoljno, osoba počinje malo po malo prezirati Riječ sve dok ne izgubi Krista i Evanđelje u cjelini.
Neka svaki vjernik pažljivo uči Evanđelje. Neka nastavi u poniznoj molitvi. Ne zlostavljaju nas slabašni neprijatelji, već moćni neprijatelji koji se nikada ne umore od ratovanja protiv nas. Ovi naši neprijatelji su mnogi: naše vlastito tijelo, svijet, Zakon, grijeh, smrt, gnjev i sud Božji, i sam đavao.
Tko ćeš, dakle, vjerovati?
Argumenti koje su lažni apostoli iznijeli impresioniraju ljude do danas. „Tko ste vi da se ne slažete s ocima i cijelom Crkvom, i iznijeti proturječnu doktrinu? Jeste li mudriji od tolikih svetih ljudi, mudriji od cijele Crkve?“ Kada Sotona, potpomognut našim vlastitim razumom, iznosi ove argumente protiv nas, gubimo duh, ako ne nastavimo govoreći sebi: „Nije me briga jesu li Ciprijan, Ambrozije, Augustin, Petar, Pavao, Ivan, ili anđeo s neba, uči to i to. Znam da ja poučavam istinu o Bogu u Kristu Isusu.“
Kad sam prvi put preuzeo obranu Evanđelja, sjetio sam se što mi je Doktor Staupitz rekao. „Jako mi se sviđa“, rekao je, „da doktrina koju navješćujete slavu daje samo Bogu, a ništa čovjeku. Jer nikad se ne može previše slave, dobrote i milosrđa pripisati Bogu.“ Ove riječi dostojnog doktora utješile su me i potvrdile. Evanđelje je istinito jer lišava ljude svake slave, mudrosti i pravednosti i svu čast pridaje samo Stvoritelju. Sigurnije je pripisati previše slave Bogu nego čovjeku!
Možete tvrditi da su Crkva i oci sveti. Ipak, Crkva je prisiljena moliti: „Oprosti nam prijestupe naše.“ Stoga ne treba mi vjerovati, niti se može vjerovati Crkvi, ni ocima, ni apostolima, ni anđelu s neba, ako uče nešto što je protivno Riječi Božjoj. Neka Riječ Božja ostaje zauvijek!
Petar je pogriješio u životu i u nauku. Pavao je možda odbacio Petrovu pogrešku kao nešto bez posljedica. Ali Pavao je vidio da će Petrova zabluda dovesti do štete za cijelu Crkvu ako se ne ispravi. Stoga odupro se Petru u lice. Crkva, Petar, apostoli, anđeli s neba, ne smiju se čuti ako ne naučavaju istinsku Riječ Božju!
Ovaj argument nije uvijek u našu korist. Ljudi pitaju: „Tko će, dakle, vjerovati?“ Naši protivnici tvrde da naučavaju čistu Riječ Božju. Mi im ne vjerujemo. Oni nas zauzvrat mrze i progone zbog zla „heretika“. Što možemo učiniti po tom pitanju? S Pavlom se hvalimo Evanđeljem Isusa Krista. Što dobivamo? Rečeno nam je da je naše slavljenje prazna taština i nepatvoreno bogohuljenje. Onog trena kada se ponizimo i predamo bijesu naših protivnika, papisti i anabaptisti postaju arogantni. Anabaptisti izlegu neko novo čudovište. Papisti oživljavaju svoje stare grozote. Što učiniti? Neka svatko postane siguran u svoj poziv i doktrinu, da hrabro kaže s Pavlom: „Ali ako bismo mi ili anđeo s neba propovijedamo vam bilo koje drugo evanđelje nego što ste primili, neka je proklet!“
Moje prijašnje gorljivosti u židovstvu
STIHOVI 13, 14. „Jer ste čuli za moje ponašanje u prošlim vremenima u židovskoj religiji, kako sam iznimno progonio crkvu Božju i pustošio je, i napredovao u židovskoj religiji više od mnogih svojih vršnjaka u svojoj vlastitoj naciji.“
Ovaj odlomak ne sadrži nauku. Pavao iznosi vlastiti slučaj za primjer. „Svojevremeno sam“, kaže on, „branio tradiciju farizeja žešće od bilo kojeg od vaših lažnih apostola. Sada, da je pravednost Zakona vrijedila sve, nikada ga ne bih napustio. Toliko sam pažljivo živio u skladu sa Zakonom da sam nadmašio mnoge svoje suputnike. Bio sam toliko revan u obrani Zakona da sam pustošio crkvu Božju!“
STIH 14. „Budući da sam bio još gorljiviji prema tradicijama svojih otaca.“
Govoreći sada o Mojsijevom zakonu, Pavao izjavljuje da je bio obuzet njime. Filipljanima je napisao: „Što se tiče Zakona, farizej; o revnosti, progonu Crkve; dotičući se pravednosti koja je u zakonu, bez krivnje.“ On želi reći: „Mogu se usporediti s najboljima i najsvetijima od svih onih koji su od obrezanja. Neka mi pokažu, ako mogu, gorljivijeg branitelja Mojsijevog zakona nego što sam ja bio nekada. Ova činjenica, Galatima, trebala vas je staviti na oprez protiv ovih varalica koji toliko čine od Zakona. Ako je itko ikada imao razloga hvaliti se pravednošću Zakona, to sam bio ja!“ I ja mogu reći da sam, prije nego što sam bio prosvijetljen Evanđeljem, bio jednako revan za papističke zakone i tradicije otaca kao što je čovjek ikada bio. Trudio sam se živjeti u skladu sa svakim zakonom najbolje što sam mogao. Kažnjavao sam se postom, bdijenjem, molitvom i drugim vježbama više od svih onih koji me danas mrze i progone. Bio sam toliko ozbiljan da sam nametnuo svom tijelu više nego što je moglo podnijeti. Poštovao sam Papu kao stvar savjesti. Što god sam činio, činio sam jednim srcem na slavu Božju. Ali naši protivnici, dobro uhranjeni besposličari kakvi jesu, neće vjerovati u ono što smo ja i mnogi drugi podnijeli.
Božji poziv i milost – neočekivana objava
STIHOVI 15, 16, 17. „Ali kad se svidjelo Bogu, koji me odvojio od utrobe moje majke i pozvao me svojom milošću, otkriti svoga Sina u meni, da ga propovijedam među poganima; odmah se nisam savjetovao s tijelom i krvlju, niti sam uzašao u Jeruzalem onima koji bijahu apostoli prije mene; nego sam otišao u Arabiju i vratio se natrag u Damask.“
Ovdje Pavao govori da je odmah nakon što ga je Bog pozvao da propovijeda Evanđelje poganima, otišao u Arabiju bez savjetovanja s ijednom osobom. „Kad se to svidjelo Bogu“, piše on, „nisam to zaslužio. Bio sam Kristov neprijatelj. Hulio sam na Njegovo Evanđelje. Prolijevao sam nevinu krv. Usred svog bijesa bio sam pozvan. Zašto? Zbog moje nečuvene okrutnosti? Doista ne! Milostivi moj Bog, koji kome iskazuje milosrđe on će, oprostiti sve moje bezakonja. On mi je udijelio svoju milost i pozvao me za apostola.“
I mi smo došli do spoznaje istine istom dobrotom Božjom. Svakodnevno sam razapinjao Krista u svom klauzurnom životu i hulio na Boga svojom pogrešnom vjerom. Izvana sam se držao čednim, siromašnim i poslušnim. Posvetio sam se mnogo postu, promatranju, molitvi, služenju misa i slično. Ipak, pod plaštom svog vanjskog poštovanja neprestano sam nevjerovao, sumnjao, bojao se, mrzio i hulio na Boga. Moja pravednost bila je prljava lokva. Sotona voli takve svece. Oni su njegovi dragi, jer brzo uništavaju svoje tijelo i dušu lišavajući ih Božjih blagoslova velikodušnih darova.
Kažem vam, stajao sam u strahopoštovanju prema papinom autoritetu. Neslaganje s njim smatralo se zločinom vrijednim vječne smrti. Mislio sam o Johnu Hussu kao o prokletom heretiku. Smatrao sam grijehom čak i pomisao na njega. Rado bih osigurao drva da ga spaljujem. Osjećao bih se kao da sam učinio Bogu stvarnu uslugu.
U usporedbi s ovim licemjernim hipokritima papinstva, carinici i bludnice nisu loši. Barem osjećaju grižnju savjesti. Barem ne pokušavaju opravdati svoja zla djela. Ali ti tobožnji sveci, tako daleko od priznanja svojih pogrešaka, opravdavaju ih i smatraju prihvatljivima žrtvama Bogu.
Božja milost – izvor Pavlova poziva
STIH 15. „Kad se to svidjelo Bogu.“
„Milošću Božjom ja, opaki i prokleti bijednik, bogohulnik, progonitelj i pobunjenik, bio sam pošteđen! Nije zadovoljan da me poštedi, Bog mi je dao spoznaju o svom spasenju, svom Duhu, svom Sinu, službu apostola i vječni život.“ Tako je govorio Pavao.
Bog ne samo da je oprostio naša bezakonja, već nas je i preplavio blagoslovima i duhovnim darovima. Mnogi su, međutim, nezahvalni. Što je još gore, ponovno otvarajući prozor đavlu, mnogi počinju prezirati Božju Riječ, i na kraju – izopačavati Evanđelje.
Predodređen od majčine utrobe
STIH 15. „Koji me odvojio od majčine utrobe.“
Ovo je hebrejski izraz, što znači: posvetiti, odrediti, pripremiti. Pavao govori: „Kad se još nisam ni rodio, Bog me odredio da budem apostol, a u pravo vrijeme potvrdio je moje apostolstvo pred svijetom. Svaki dar, bio on malen ili velik, duhovan ili vremenit, i sve dobro što ću ikada činiti, Bog je odredio dok sam još bio u majčinoj utrobi gdje nisam mogao ni misliti ni činiti ništa dobro. Nakon što sam se rodio, Bog me podržavao. Gomilajući milosrđe na milosrđe, On mi je slobodno oprostio grijehe, nadopunjujući me svojom milošću da mi omogući da naučim kakve su nam velike stvari u Kristu. Da bi sve to okrunio, pozvao me da propovijedam Evanđelje drugima.“
Pozvan isključivo milošću
STIH 15. „I pozvao me svojom milošću.“
„Je li me Bog pozvao zbog mog svetog života? Ili zbog moje farizejske religije? Ili zbog mojih molitava, postova i djela? Nikada! Pa, dakle, sigurno je da me Bog nije pozvao zbog mog bogohuljenja, progonstva, ugnjetavanja. Što ga je potaknulo da me pozove? Njegova samo milost!“
Otkrivenje Sina – srž Evanđelja
STIH 16. „Da mi otkrije svoga Sina.“
Sada čujemo kakav je nauk bio povjeren Pavlu: Nauk Evanđelja, nauk o otkrivenju Sina Božjega. Ovaj nauk se uvelike razlikuje od Zakona. Zakon terorizira savjest. Zakon otkriva Božji gnjev i sud. Evanđelje ne prijeti! Evanđelje navješćuje da je Krist došao oprostiti grijehe svijetu. Evanđelje nam prenosi neprocjenjivo blago Božje.
STIH 16. „Da ga propovijedam među poganima.“
„Bogu se svidjelo“, kaže Apostol, „da se otkrije u meni. Zašto? Radi dvostruke svrhe: da ja osobno vjerujem u Sina Božjega, i da ga otkrijem poganima.“
Pavao ne spominje Židove iz jednostavnog razloga što je on bio pozvan i priznat apostolom pogana, premda je propovijedao Krista i Židovima.
Apostola možemo čuti kako govori sam sebi: „Neću opterećivati pogane Zakonom, jer ja sam njihov apostol, a ne njihov zakonodavac. Niti jednom me vi Galati niste čuli kako govorim o pravednosti Zakona ili o djelima. Moj je posao bio donijeti vam Evanđelje. Zato trebate slušati ne učiteljima Zakona, nego Evanđelju; ne Mojsiju, nego Sinu Božjemu; ne pravednost djela, već pravednost vjere mora biti naviještena poganima. To je ispravna vrsta propovijedanja za pogane.“
Ne savjetujući se s tijelom i krvlju
STIH 16. „Odmah se nisam savjetovao s krvlju i mesom.“
Nakon što je Pavao primio Evanđelje od Krista, nije se savjetovao ni s kim u Damasku. Nije tražio od nikoga da ga podučava. Nije otišao u Jeruzalem da sjedne do nogu Petra i drugih apostola. Odmah je propovijedao Isusa Krista u Damasku.
STIH 17. „Niti sam uzašao u Jeruzalem k onima koji su bili apostoli prije mene; nego sam otišao u Arabiju i vratio se natrag u Damask.“
„Otišao sam u Arabiju prije nego što sam vidio bilo kojeg od apostola. Preuzeo sam na sebe da bez odlaganja propovijedam Evanđelje poganima, jer me Krist pozvao u tu svrhu.“ Ova izjava opovrgava tvrdnju lažnih apostola da je Pavao bio učenik apostola, iz čega su lažni apostoli zaključili da je Pavao bio poučen o poslušnosti Zakonu, te da stoga i pogani trebaju držati Zakon i pokoravati se obrezivanju.
Petar i Jakov – posjet, ne učenje
STIHOVI 18, 19. „Nakon tri godine otišao sam u Jeruzalem vidjeti Petra i ostao s njim petnaest dana. Ali druge apostole nisam vidio nikoga, osim Jakova, brata Gospodnjeg.“
Pavao detaljno prepričava svoju osobnu povijest kako bi zaustavio podmuklost lažnih apostola. Pavao ne poriče da je bio s nekima od apostola. Otišao je u Jeruzalem nepozvan, ne da bi ga poučili, već da bi posjetio Petra. Luka izvještava o tom događaju u devetom poglavlju Djela apostolskih. Barnaba je upoznao Pavla s apostolima i ispričao im kako je Pavao susreo Gospodina Isusa na putu za Damask, također kako je Pavao hrabro propovijedao u Damasku u ime Isusovo. Pavao kaže da je vidio Petra i Jakova, ali on poriče da je išta naučio od njih.
Zašto Pavao ponavlja ovu naizgled nevažnu činjenicu? Da bi uvjerio crkve u Galaciji da je njegovo Evanđelje istinita Kristova Riječ koju je naučio od samog Krista i ni od koga. Pavao je bio prisiljen potvrditi i ponovno potvrditi ovu činjenicu. Njegova korisnost za sve crkve koje su ga koristile kao svog pastora i učitelja bila je u pitanju.
Kunem se Bogom, ne lažem!
STIH 20. „Evo, što vam pišem pred Bogom, ne lažem.“
Je li bilo potrebno da Pavao položi zakletvu? Da! Pavao izvještava o osobnoj povijesti. Kako bi mu inače crkve vjerovale? Lažni apostoli bi mogli reći: „Tko zna govori li Pavao istinu?“ Pavao, izabrana posuda Božja, bio je tako malo cijenjen od strane njegovih Galaćana kojima je propovijedao Krista da je bilo potrebno da se zakune kako govori istinu. Ako se to dogodilo Pavlu, kakvo je pravo da se žalimo kada ljudi sumnjaju u naše riječi, ili nas malo poštuju, mi koji se ne možemo početi uspoređivati s Apostolom?
Sirija i Cilicija – dokaz neovisnosti
STIH 21. „Poslije sam došao u regije Sirije i Cilicije.“
Sirija i Cilicija su susjedne zemlje. Pavao prati svoje pokrete kako bi uvjerio Galaćane da nikada nije bio učenik nijednog apostola.
Judeja slavi Boga u Pavlu
STIHOVI 22, 23, 24. „I bio je nepoznat licem crkvama u Judeji koje bijahu u Kristu, ali oni su čuli samo onaj koji je progonio nas u prošlim vremenima, sada propovijeda vjeru koju je nekoć uništio. I proslavili su Boga u meni.“
U Siriji i Ciliciji Pavao je dobio potporu svih crkava u Judeji, svojim propovijedanjem. Sve crkve posvuda, čak i one u Judeji, mogle su posvjedočiti da je svugdje propovijedao istu vjeru. „I“, Pavao dodaje: „Te su crkve slavile Boga u meni, i to ne zato što sam naučavao da se obrezanje i Mojsijev zakon trebaju držati, već zato što sam nagovarao na svaku vjeru u Gospodina Isusa Krista.“
Kommentare
Kommentar veröffentlichen